Čest je slučaj da se u svojim zrelijim godinama negdašnji underground agitatori okreću melodičnijim, konkretnijim zvukovima klasičnijega rokerskog pristupa, prvenstveno zbog toga što godine iskustva lakoćom zatiru neprokuhano mladenačko parolaštvo i žustru borbu za mitsku pravu stvar. U zloglasnoj komercijali nema ništa loše, prijezira su vrijedni samo oni načini njezina postizanja koji se kose s bendovim instinktima. Zagrebački Kiper sastavljen je mahom od provjerenih pripadnika alternativne scene metropoline bliže i dalje prošlosti, a među bendovima u kojima su njegovi članovi prije svirali izdvojit ću samo Analenu (jer je najpoznatija, iako sam im se baš i mogao istim stilom osvetiti za davnašnje dječje kretensko obračunavanje s Nomadom) i Paruziju (jer je upravo u njoj svirao gitarist Zdravko, ne baš najbolji mi prijatelj, ali solidni prika, ono, dobar i drag znanac, posredstvom kojeg sam se i upoznao s postojanjem benda; osjetite li da se suzdržavam od nekih žešćih zamjerki, to je ta šema!).

Njihov zaokret prema gotovo školskom (trominutne pjesme, jednostavne strukture, izravna svirka, singalong refreni...) pop-rocku, koji se, doduše, ne srami nezavisnog inkubatora koji ga je iznjedrio, sasvim se jasno razabirao još na nastupnom albumu "Krivo radim", koji je, međutim, patio od dvije-tri pjesme viška i neadekvatnog pjevanja. Aktualni EP "Opet sam jak" bendov kurs ne mijenja ni za milimetar, ali ga učvršćuje boljom, direktnijom produkcijom Ivana Jakića, uz koju pjesme koje su na debiju zvučale obećavajuće ("Slušam kako dišeš", recimo, ili naslovna pjesma) sada doista zvuče jako dobro. Mekši odjeljak američkih nezavisnih osamdesetih, pop bendovi prošvercani na veliku pozornicu usred indie/grunge pomame devedesetih, čak i pokoji više lijevo okrenut bend britanskog popa - sve su to znakoviti korelati žestokoga gitarskog popa koji Kiper uvjerljivo kroti na četiri nanovo snimljene pjesme i jednoj potpuno novoj, najmanje uspjeloj "Tako mlad".

Šteta je samo što je ta, potencijalno prilično zarazna svirka, ponovno opterećena vokalom koji u zvučni okvir benda ne sjeda najkomotnije. Novi pjevač Misch tako nije toliko pojačanje koliko prinova, i na visini je zadatka samo u odličnoj "Samo jednu noć", u kojoj se dug sceni s koje bend dolazi gotovo uopće ne plaća; slatka zveckalica pjeva se bez grča, uz ekipnu suradnju na refrenu. Ostale su pjesme još uvijek donekle opterećene čestim upadima onoga grlenog grgljanja kakvo ovim pjesmama, po meni, ni najmanje ne odgovara, što se posebno čuje u totalnom hitu "Slušam kako dišeš", koja bi se uz preinake navedenog bez problema vrtjela radijskim eterom. Nije problem u meni, osim što imam izrazito visok prag tolerancije prema sumnjivim vokalima u slučaju kada mi se pjesme sviđaju (a ove uglavnom da), ja sam naviknut i na oštrije, prljavije intervencije u standardne okvire rock pjesme. Problem je što je glupo između dobre pjesme i bilo koje moguće publike graditi zid - moja mama, na primjer, ne bi izdržala dulje od prva dva stiha, pa ne bi ni stigla čuti kako je refren "Slušam kako dišeš" zarazan, čist i prozračan.

Ajde, glupo mi se praviti da ne znam, kad znam, kako je Mischu ovo prvi vokalni zadatak, i nemam problema vjerovati kako će s većim brojem proba i koncerata (jedan od njih bend svira u četvrtak, 08. rujna, u Mediki, kao predgrupa kanadskim majstorima Slates) steći dodatnu sigurnost i skužiti što radi pravo, a što krivo (primijetiti suptilnu igru riječima na naslov bendova prvog albuma!). Normalnih rock bendova baš i nemamo na vagone, a ja ne bih volio da se Kiper zadovolje ostankom u debelom podzemlju.