Moj Stari je uvijek govorio da nisu Afrikanci lijeni i glupi zato što su lijeni i glupi, već su lijeni i glupi zato što im je vruće. Amen. Lako je pravit se Šveđanin na ugodnih 16, negdje si zatvoren i proizvodiš. Neš ti face, daj proizvodi na 35 u hladu. Doduše, nisu ni svi sjevernjaci sposobni, evo Islanđani se nekako ne uklapaju u tu priču, ali o tome malo više na kraju.

Nitko se više ne žali ni na napade na Pitchfork. A kako i bi, dok su Pithforkovci bogata bijela djeca koja zatupljuju nejač diljem svijeta isfuravajući nekakve uber konceptualne i inteligentne bendove u svojim visokuumnim recenzijama, njihovi zagovaratelji na pot-listi ipak su – Afrikanci. Sa mini čunama, ali ipak Afrikanci. Kojima u ovo doba godine braniti bijele kolonizatore nije najvažnija stvar u životu, jer treba snagu čuvati za godišnji odmor.

Pa se više nitko ne žali ni na činjenicu da nam je većina recenzija pozitivna. Osim kada se piše o Urbanu. Dobro, dijelom je tomu tako jer smo svi pozitivci, Marleyeva djeca, ali čak i kada želimo pisati loše o nekome bendu nešto iskrsne. Tako je bend koji sam idući tjedan namjeravao razotkriti kao najobičnije pozere i manje talentirane Kings Of Leon (a biti manje talentiran od King Of Leon nije lako), zahvaljujući Dražu izbjegao tu sudbinu, pa su eto po nama i Ha Ha Tonka cool. Stoga, ajmo mi malo hvaliti po dobrom nam običaju.

Danas su na redu za hvalospjeve King Wilkie, još jedan od bendova koji spada u novi revival bluegrass countrya, a koji tako uspješno predvode Avett Brothers. Prvo, ako nekome nije jasno što je bluegrass da razjasnimo – to je oblik countrya u kojem se čuje gomila akustičnih žičanh instrumenata, od gitara preko mandoline, benđa/benja/bendža i violine, do begeša a.k.a. basa. Uz prebiranje po žicama koje daje osnovni ritam, svaki instrument ima trenutak kada preuzme glavnu ulogu u melodiji, s time da je šef violina zbog boje i raspona zvuka. I da, vokali uglavnom pjevaju u harmi, negdje cijelu stvar a negdje samo refren.

Svrstati ovu glazbu u americanu nategnuto je, barem kada se bend strogo drži okvira žanra, jer tada je u pitanju čisti country. Ali miksajući indie-rock metroseksualnost sa zvukom countrya, dodavajući elemente drugih žanrova i izvodeći pjesme na brži, glasniji i žešći način, neki bendovi nadilazi sam žanr i bivaju dovoljno originalni da ih strpamo u lonac zvan americana. Od inoxa, uz neizbježni set noževa.

Nego, nešto ja ovdje previše glumim Glavana, a Gall je i dalje na slobodi sa vozačkom u džepu. Jebiga, uvijek ranije odlaze pogrešni ljudi, što god mislili o Glavinom ukusu, nema sumnje da je bio i stručnjak i ljudina. Što je na kraju krajeva dokazao i time što se maknuo iz medija kada je shvatio da ga je vrijeme pregazilo (op.a. - uuups, ovo je malo grezo ispalo, mislim ovo sa gaženjem). Skidam kapu, legendo. A sada je vrijeme je da govorim o onome zašto smo ovdje.

Dakle, King Wilkie su na sceni prisutni od 2004-e, i ovo im je treći album. Prvi je bio pokušaj čistog konfekcijskog bluegrasa, bez naznaka da imaju nešto posebno za reći. Da su ostali na toj formuli danas bi se vrtili po specijaliziranim stanicama i svirali na specijaliziranim festivalima, uz Dell McCoury Band, koji je vrh srednjestrujaškog neinventivnog bluegrassa, te mlade bendove bez osobnosti poput Hackensaw Boys ili Old Crow Medicine Show (koji su doduše lanjskim albumom konačno zakoračili iz predvidljvosti u nešto rockerskije vode).

Na drugom albumu, nazvanom "Broke", momci su dali naslutiti da u njima ima talenta za nešto više, pokazavaši kako na trenutke mogu uhvatiti energiju Avetta, melankoliju Everybodyfieldsa i melodičnost Chatham County Line, dakle sve redom bendova koji su, na ovaj ili onaj način, iskoračili iz poznatog ponudivši nam vlastite vizije americane.

Na ovoj ploči pak King Wilkie idu korak dalje. I to kakav korak. Album kreće jednominutnim uvodom koji će i uho nenaviklo na country odmah upozoriti da se radi o tvrdim tradicionalistima. Ali ovaj kratki bluegrass uvod je varka, jer nakon njega slijede dva bisera i to ne samo američke kozmičke glazbe. Da nisam provjerio, i dalje bih bio uvjeren da je Jim James gostovao na obje stvari, te da su Jeffa Tweddya pitali za savjet kako složiti idealnu John-i-Paul-susreću-Grama stvar.

Čuđenju nikad kraja, tek što si prihvatio činjenicu da je jedan tako mali i tako nebitan bend u stanju dohvatiti visine My Morning Jacket i Wilco glede spajanja tradicije sa popom, uslijedi još jedan kratki bluegrass predah od minute, nakon kojega ploča kreće u novim smjerovima. "Sweet Dreams" je tako čisto remek-djelo kasnih 50-ih, stvar koja se idealno uklapa u zeitgeist koji donosi revival zvuka doo-wopa, soula, rock n rolla i popa iz doba kada je rock bio mlad, zvuka kakav možemo čuti na fantastičnoj novoj ploči Cass McCombsa ili čak na nekim pjesmama zadnjeg Magnolia Electric Co. albuma.

Sredina ploče je nešto klasičnija, country-folk koji zvuči kao da je ispao sa kompilacija Harrya Smitha, samo dodatno obogaćen harmonikom i vokalnim harmonijama kakve ipak nisu postojale prije 60-ih. Zadnje četiri stvari opet vrludaju, od New Orleansa i zvuka jazz orkestra koji stvaraju tek uz pomoć par puhača, preko ambiciozno aranžiranog i orkestriranog pokušaja da se bude veči indie americane od Okkervil River, do moćne kopije prostranstava kojima su se kotrljali The Band. A sve završava posvetom outlaw countryu i singer-songwriterima sa Austinskom adresom.

King Wilkie možda još nemaju potpuno formirani karakter kao Avett Brothers, niti površinsku prepoznatljivost Felice Brothers. Ali ono što imaju je dovoljno talenta da na jednom mjestu u manje od 40 minuta ponude presjek glazbene povijesti i daju smisao naslovu ovog albuma. Jim James, John Lennon, Paul McCartney, Jeff Tweedy, Will Sheff, Gram Parsons, Kris Kristofferson, Robbie Robertson, Levon Helm, Dalibor Brun, Nat King Cole, te braća Everly, Felice, Berezutsky i Avett. Svi zajedno zapjevali su tako u svom Band Aidu, složni kao obitelj, za čisti gušt, bez potrebe da spašavaju djecu kako bi istu Jacko mogao kasnije pipkati. Bilo jednom na zapadu.

Pitam se, zašto naš country, dakle klape, gange, gusle i kola, ne mogu zvučati dobro kada ih se pokuša miješati sa pop glazbom? OK, možda u samoj srži našeg folka nedostaje tog optimizma kojega ima u američkom, zbog kojega i jeste osvojio svijet. Možda i jesmo previše tmurni, nesretni i nikakvi da bi se uopće itko normalan bavio takvim kombinacijama, pa nam ostaje samo turbo folk i mediteranski pop. Ali, da se osvrnem samo na jučerašnju recenziju Krehe i Emira, zar i jedan Island isto nema tu dozu tuge i beznadežnosti, a opet zna složiti nešto što dobro zvuči na svim stranama svijeta, te ti nije potrebna metla u guzici da u tako nečemu uživaš?

Ugledajmo se na njih. U biti, s obzirom da su bankrotirali, možda smo se već i ugledali na njih, samo u krivom pogledu. Kvragu. Čekaj, pa i na Islandu vladaju žene. I nemaju više ni lipe. A mi dobili Jadranku. Jim O'Rourke, proklet bio. Ali bar se nadam da si nešto bacio pod jaja dok si pjevao patetičnu odu ženama svijeta.

Odoh ja uživati u ljetu, dječačkom osmjehu predsjednika Medvedeva (još jedna u tvoju čast, Jacko!) i zvuku King Wilkie, a vama za kraj ostavljam jedan biser iz faze Ferala dok je još bio Feral. Dokaz da naši korijeni nisu nužno loši, već se takvima čine samo zato jer su uglavnom u krivim rukama. U pravima pak, sve može postati zlato. Zato šake na gusle i brojite do deset, braćo i sestre!

Evropa nam Betovena dalaaa
Dobro, fala, al nije tribaalaaa
A mi njojzi penkalu i kravatuu
Gangu, reru i Bulića Matuuuu

http://www.kingwilkie.com

http://www.myspace.com/kingwilkie