Prekrasno je naći, vidjeti i čuti rock glazbenika kojega se ne sramiš. Lester Bangs je rekao da nikada ne smiješ bit prijatelj s bendom. Moja varijanta tog savjeta je da je najbolje nikada čak ni upoznat bend. Čovjek se uglavnom razočara kada upozna svoje idole ili omiljene umjetnike. Srećom Roger Osbourne nije umjetnik. Nit se takvim drži. Njegov eat-pray-love  je skladanje-snimanje-turneja. Pa ponovno. 40 albuma u 28 godina izdavanja Melvinsa. Ako još uzmemo u obzir katalog Fantomasa i suradnje s drugim bendovima, s Buzzom, pa tek onda s Wu-Tangom, se nije za zajebavat. Sebe i druge ne doživljava ozbiljno, pogotovo kad je riječ o kolegama glazbenicima/umjetnicima. Njegova trezvenost i prizemljenost su šamar budali i zamah lepezom bilo kome željnom daška neopterećenog osvježenja. Prekrasno. Također je prekrasno vidjeti muškaraca s onako divnom kosom koja sa svakom novom sijedom dobiva na mističnim moćima i impresivnosti.

Album "This Machine Kills Artist", iako akustičan ne zaostaje puno za uobičajenim Buzzovim materijalom po pitanju heavyja. Album je heavy koliko to akustičan album može biti. Buzz se potrudio iscijediti i posljednju kap 'rđe iz žica. Vokal grebe po ušima kao brlja po upaljenom grlu stvarajući sliku pomahnitalog svećenika koji maše pištoljem po zraku dok pljuje grumene užarene lave. Naslovi pjesama "Useless King Of The Punks", "How I Became Offensive" i "Blithering Idiot" ne zvuče kao simbolika nego kao osobne posvete. "Dark Brown Teeth" otvara album kao isplovljavanje na moru gliba. Sjedi, ricavi, čupavi kapetan počne gotovo blago pjevušiti da bi na refrenu preko trulih, drvenih zubi počeo grleno  voditi misu, dižući glavu prema niskom, sivom nebu. Ako su The Evens kućni Fugazi onda je ovo kućni The Melvins.

Album je ujednačenog zvuka. Od početka do kraja slušatelj će se ljuljati na barci bez da prevagne preko ruba. Neobuzdana energija je u biti obuzdana iako zvuči kao da bi vas mogla svaki čas dematerijalizirati. Meduza na naslovnici nije slučajna. Ova glazba će vas pogledati u oči i slediti. Njome antiumjetnik kao da kažnjava akustaru za sve zloupotrebe tijekom stoljeća i zločine u ime umjetnosti prateći agresiju vokalom osuđujućeg proroka. Koliko god to zvučalo neromantično "This Machine Kills Artists" je iznenađujuće pristupačan album. Fanovi Buzzovih bendova se neće razočarati, a ljubitelji dobrog akusto-gušta mogu naći grumene zlata u muljevitom svijetu Kinga Buzzoa.