Kada na kraju  John Boormanovog "Excalibura" radnja kulminira epskom bitkom pojavljuje se već zaboravljani i otpisani Lancelot koji sada s dugom sijedom bradom i kosom urlajući kosi sve pred sobom. U vrlo sličnoj maniri 2012. Soundgarden, nekada znani i kao Knights Of The Sound Table, izdaju "King Animal". Njihov povratak neće razriješiti nikakvu epsku bitku ili žalibože „deus ex machina“ spasiti fiktivni svijet rock 'n' rolla, sve što će Soundgardenov novi album učiniti jest usrećiti fanove i, ako je suditi po konceptu i izvedbi albuma, same članove benda. Zlobnici će se posprdno osvrtati na njihov novi studijski album, no "King Animal" nije za one koje bi Soundgarden podcijenili do te mjere da bi njihovo ponovno okupljanje doživjeli kao priliku za debljanje novčanika. Album nije ni za one koje su SG voljeli propustiti kroz zvučnike na račun "Black Hole Sun“ i nekolicine drugih hitova. Obje ove skupine ne spadaju u kategoriju fanova. Za sve ostale koji su u vrijeme tzv. grunge eksplozije, kada su Pearl Jam i Nirvana imali daleko jače i veće vojske obožavatelja, najviše voljeli ovaj bend, "King Animal" ne može biti ništa drugo doli ugodno iznenađenje i dobrodošao dodatak kolekciji SG albuma.

Album otvara ne jedan već tri hita. S prvim singlom albuma kreće trojstvo "Been Away Too Long" - "Non-State Actor"  - "By Crooked Steps", u kojem niti jedna od pjesama ne dopušta pad  intenziteta. Sve što se izgubilo s izostavljanjem o tako slatkih Kim Thayil solaža nadoknadilo se repetitivnim i, u nedostatku metal elokventnosti, masnim riffovljem.

Četvrta numera "A Thousand Days Before" sadrži ono što niti jedan drugi Seattle Sound bend nije imao, a svojevrsni je SG potpis tada glazbeno relativno unificirane scene;  gitarske dionice koje vuku na istočnjački folklor. Kim je pokazao svoj afinitet za istočnjački šmek  još na "Screaming Life" EP-ju s pjesmom "Little Joe". SG uzori Led Zeppelin (Page+Plant) pokazali su jednaku sklonost odnosno sluh za ovdašnji melos pozvavši Gazde za predgrupu svoga zagrebačkog koncerta. Nakon "A Thousand Days Before" slijedi niz od tri pjesme koje su potpuna suprotnost uvoda u album. Slušajući ih teško je izbjeći prisjećanja nešto sporijih i mračnijih trenutaka s "Down On The Upside". Ove pjesme idu u prilog "King Animalu" koji se kao i njegov prethodnik može pohvaliti i s klasičnim rock šutkama kao i s nešto sporijim, psihodeličnijim trenutcima. I dok nakon njih „Attrition“ razbija maglovitu atmosferu klasičnom rock šutkom (kao što  to na "DOTU" učine "An Unkind" ili "Ty Cobb") već sljedeća "Black Saturday" vadi akustičnu gitaru i pridodaje albumu još dva glazbena trenutka/elementa. Prvi nikada nismo čuli u SG soničnom arsenalu - eksplicitno korištene mogućnosti elektronske glazbe, a drugi, puhački instrumenti,  se znao sporadično pojavljivati (npr. na "A Room A Thousand Years Wide"  ). Akustična gitara je okosnica i "Halfway There" koja je atipično izravno društveno angažirana („If you have a car and somewhere to sleep, someone who loves you and you have something to eat, I'd say your doing better than most, maybe not better than some...“) i radi toga automatski podsjeća na Temple Of The Dog.

Početak kraja "King Animala" započinje s "Worse Dreams" čiji zarazni hook dio nosi taj naziv apsolutno s razlogom. Nakon naizmjeničnih zatišja i eksplozija "Worse Dreams" album zatvaraju mantričke "Eyelid's Mouth" i "Rowing". Na kraju vrijedi spomenuti da je album nastao kao timski angažman u kojem Cornell nije isključiva kreativna okosnica. Posebno je zamjetan doprinos basista Bena Sheparda čija osebujnost na pozornici (kako u eri "BadMotorFingera" kada je bio mušičavi žgoljavac u potkošulji tako i danas kada je korpulentniji čovjek u mantilu) daje bendu auru zagonetnosti i autentičnosti (da ne kažem sumanosti).

"King Animal" ima svoje mjesto u galeriji SG albuma. On nije album koji treba zanemariti radi kasnog termina dolaska. "KA" je došao u pravi čas. On ima svoje vrijeme i ono je sada. Zagovornici teorije datiranosti nekog zvuka ili stila sami sebi uskaču u usta jer ništa nije vremenski određenje od zvuka današnjice. Ono što je danas in već danas zvuči kao 2012. Soundgarden je u 21. stoljeću snimio album koji nije u toku niti s jednim trenutnim trendom. Njihov antizvijezda izgled i na radijima davno zatrt zvuk privući će samo pravovjernike i znatiželjnike koji se bave glazbom, a ne one s kojima se bavi glazba. "King Animal" neće biti na godišnjim top lista niti je album koji će se pamtiti kao općenito glazbeno značajan. On je značajan utoliko što je uvjerljiv i vjeran uradak odličnog benda koji je nakon 16 godina studijske hibernacije snimio ploču koja ne zvuči tromo i dezorijentirano.

soundgardenworld.com