The Minus 5 Killingsworth Yep Roc 2009.
Sedmog dana sedmog mjeseca ove godine, uz nekih 200 do 300 tisuća novorođenih koji vrlo vjerovatno nikada neće čuti za njih, svjetlo dana ugledala su i dva albuma Scotta McCaugheya. Osvrnuti ćemo se na oba u pokušaju da ispričamo priču ovoga samozatajnog glazbenika, a čast da na listi predstavlja McCaugheyevu produktivnost dobiva onaj bolji, potpisan sa Minus 5.
O samoj odluci da u isto vrijeme izda dva albuma nema se previše za reći. Ma koliko se na prvi pogled činilo glupo napraviti tako nešto jer gušiš ionako malu slušateljsku bazu, i taj potez još jednom potvrđuje McCaugheya kao čovjeka kojega uopće ne zanima nijedan drugi aspekt bavljenja glazbom osim svirke same. Prodaja, marketing, promocija, hitovi, tržište - za njega su potpuno apstraktni pojmovi.
Uz "Killingsworth", novi album Minus 5 koji ipak imaju nekakav ugled i van onih najužih krugova, danas ćemo prvo spomenuti "I Think This Is", tko zna koji po redu album The Young Fresh Fellowsa, benda u kojem je prije 25 godina McCaughey i krenuo u svoju rock avanturu. Ovaj neambiciozni i opušteni projekt u kojem odavno nema nikoga iz originalne postave osim samoga McCaugheya, bio je zamrznut više od deset godina, za vrijeme kojih je Scott uz Minus 5 vrijeme uglavnom kratio bivajući druga gitara u R.E.M., iz početka samo na turnejama, a zatim i u studiju.
S obzirom da je danas praktički član R.E.M. i Ken Stringfellow, još jedan glazbenik sa scene Seattlea, čovjek koji je osim u Posies svirao i na prvom albumu Minus 5, jasno je odakle se draftiraju snage za R.E.M. mašineriju i tko vodi glavnu riječ u bendu (da ne kažem tko je muškarac u bendu). Peter Buck naravno, koji usprkos svim obvezama korporativnog rockera nikada nije propustio album ili gažu sa Minus 5 u kojima je uz McCaugheya jedini stalni član.
U doba rađanja grungea i uopće u toj eksploziji indie rocka sa svih strana, Scott McCaughey sa Young Fresh Fellows je u Seattleu usprkos nedvojbenom talentu izgledao kao lijevi bek u Manchester Unitedu. Kraj svih tih zvijezda, tko se još sjeća Denisa Irwina? Opet, to što osim nekolicine enciklopedista za par godina više nitko neće znati za YFF ili Irwina, ne znači da dotični nisu bili majstori svoga zanata.
I kad sam već na sportskim analogijama, da kažem samo kako je nakon NBA, i McCaughey napustio Seattle. Samo, za razliku od Sonicsa koji su se nastanili u pripizdinama naftnih polja Oklahome, Scott se tek spustio do Portlanda, glavnog grada indie-rocka današnjice, u kojemu svaki tjedan uz Blazerse možete gledati i Thermalse, Malkmusa, Decemberists, te Minus 5 (doduše, Buck je i dalje vjeran Seattleu, valjda mu se nakon Athensa ne da napustiti još jedan grad).
YFF su i za kraj 80-ih zvučali retro, tako da danas djeluju gotovo nestvarno. Prizvuk ranog rocka je ključ - Buddy Holly, "Happy Days" i Ron Howard i Fonzie, "American Graffiti" i Ron Howard i Richard Dreyfuss, to je ono što se čuje u njihovoj glazbi, nevinost i vječna pozitiva benda koji putuje do gaže do gaže u kombiju.
Njihov vrhunac nije ništa apstraktno, već sat vremena ugodno provedenog sa društvom. Da ne postoji garažni biser "The Man Who Loved Music" pun šarmatnih vinjeta i gotovo amaterskih vrhunaca grupe, nova ploča bi slobodno mogla ponijeti naslov najboljega što su YFF ikada snimili. I ovdje ima primjera očite igre koje valjda neki drugi bend ne bi ni posmislio snimiti a kamoli izdati ("Shake Your Magazines"), a opet ima i stvari kakvih se ne bi posramili ni pravi pop bendovi koji ciljaju na prisutnost u eteru ("Your Mexican Restaurant").
I da, stvar "I belive in Cleveland" toplo preporučam svim NBA fanovima kao ultimativnu himnu Kralja Jamesa.
Minus 5 pak nešto su ozbiljniji projekt. Ili da kažem ambiciozniji. McCaughey ovdje ne sipa dosjetke već pokušava nešto reći. Ne želi ispasti klinac koji se zabavlja već čovjek koji zna svoju umjetnost shvatiti i ozbiljno.
I ovom prilikom to mu potpuno uspjeva, jer da budemo što jasniji – ovo je najbolji album kojega je snimio još od sjajnog "Down with Wilco". A nije da nije bilo pokušaja. Prva ploča donosi suradnju McCaugheya i Bucka sa Posiesima, odnosno sa Stringfellowom i Jonom Auerom. Kroz godine izredali su se kao gosti i ekipa iz Pearl Jama, Guided by Voices, Death Cab for Cutie, te naravno Wilca. Za ovaj put pak gosti su Colin Meloy i Decemberists, a negdje svoje prste ima i vječni outsiderski bend americane, Richmond Fontaine.
Kako je ovo bend u kojem prije svega McCaughey ispucava svoju pjesničku stranu, a Buck svira što i kako mu volja, gostovanja se čine možda i presudnima. Ali ovaj put nije tako jer nema ni traga art-rocku i patetici Meloya i ekipe. McCaughey nastavlja sa hladnijim pristupom temama, optimizam prisutan u samoj mu pojavi ovdje je zamijenjen nešto ciničnijim stavom, ali nemojmo se zavaravati. Lirika ovdje nije važna, važan je zvuk. A on je kao i uvijek klanjanje pred oltarom Big Star, tih nikada prežaljenih američkih Beatlesa, te naravno Byrdsa, benda koji je bio ključ u spajanju senzibiliteta Beatlesa sa američkom kozmičkom glazbom.
Jedina osjetna promjena od recikliranja klasičnog pop-rocka sa korijenima u 60-ima, činjenica je da na albumu ima par rasnih country-rock trenutaka, kakvih nije bilo ni na esencijalnom "Down with Wilco". Na toj ploči Minus 5 su na trenutke stvarno zvučali kao najbolji američki pop, sa materijalom kakvoga se ne bi sramili ni R.E.M. ni Big Star.
Ovdje nema tako zaraznih melodija i savršenih pjesama, ali omjer teksta, svirke i atmosfere dovoljno je dobar da ovu ploču proglasimo drugom najboljom u karijeri ovog projekta.
Ukratko, izdati dva albuma na isti dan, i to albuma broj tri i četiri u karijeri nije mala stvar. Ali kada si Scott McCaughey nije ni velika. I to je na kraju krajeva nekakva poanta cijelog njegovog rada i života uopće.
http://www.myspace.com/theminus5