U pričama o umornim i ocvalim glazbenicima koji u poodmaklim fazama karijere snimaju iznenađujuće energične i nadahnute albume umoran je i naporan tek sam taj trop. Djeluje pomalo apsurdno da takve detalje uopće treba isticati, pa je rezultat uz tu temu vezanih lamentacija zapravo kontraproduktivan, ali vrlo uspješan u oslikavanju dobne diskriminacije u našem društvu.

No ako se na tren zadržimo na toj razini diskursa, Killing Joke bi na mnoge načine bili upravo savršenim primjerom vječno mladog benda. Nema tu ni govora o “življenju na staroj slavi” i nevoljkom objavljivanju materijala tek toliko da bi se opravdala nova turneja. “Pylon” je petnaesti album u karijeri dugoj gotovo četrdeset godina, a makar mu dijelovi zvučali poznato, rođeni iz ostavštine osamdesetih, nikad ne djeluje poput kakve nostalgične retro-posvete. Poglavito to proizlazi iz činjenice da su Killing Joke uvijek bili skloni suptilnom obogaćivanju zvuka, sazdanog na temeljima post-punka i new wavea, komadićima raznih srodnih žanrova. Na kraju su, čini se, stigli i do točke u kojoj su se gotovo u potpunosti prepustili - metalu, tjeskobno mračnom i agresivnom. “Pylon” je zato album benda koji na novoj pjesmi “I Am the Virus” zvuči podjednako tinejdžerski napižđeno i gorko kao dok su prije 35 godina režali “The Wait” nošeni dislociranim, opsjedajućim i opsjednutim vokalom Jaza Colemana. Djetinjasto, naivno buntovno, iskreno - ionako su to jedini uvjeti u kojima njihov izričaj može funkcionirati, potpuno neopterećen nasljeđem kojeg su ostavili mnogim suvremenim sastavima. Zbog toga danas ne nastupaju kao kopije čak ni kada jasno i namjerno recikliraju neka mjesta vlastite karijere. Nema mira za Killing Joke.

Koliko god sami distopijsko-futuristički tekstovi i teme bili važni članovima benda, jer su očito prvenstveno stvarima o kojima pjevaju paranoično motivirani i naljućeni, slušateljima će biti bitnije njihove manifestacije u zvuku koji ne posustaje ni na sekundu već održava dojam kretanja dok se konstantno sunovraćuje u klaustrofobične, bezizlazne tjesnace. Taj je beskrajni ples glazbe (a i slušatelja) pogonjen propulzivnim postpankerskim ritmovima bubnjarsko-basističkog tandema Glover/Walker, pozadinskim prašnjavim efektima Udhinova sintesajzera i naizmjence masnim pa reskim gitarama Kevina Walkera, dok se kroz sav taj neobično gipki katran opet probija Colemanov vokal, pomalo rezigniraniji, no najčešće jednostavno autoritativan i dominantan.

Iluzorno bi od benda poput Killing Jokea bilo očekivati raznolikost i nekakve značajnije stilske promjene i varijacije budući da je njihov zvuk postojan i tvrdo ukopan koliko i problematika koju seciraju. Takve bi tendencije i kemijanja ionako potencijalno umanjile sirovi, brutalni impakt kojim u pravom stanju uma rezoniraju njihove pjesme. Ipak, “monotonija” nije riječ koju bi u ovom kontekstu trebalo spominjati. Dapače, “Pylon” je nošen materijalom koji je puno konkretniji i usmjereniji od već prilično dinamičnog prethodnika “MMXII” i to u tolikoj mjeri da čak “razvučen” na dva CD-a proširenog izdanja nikad ne zamara.

Zaletjet ću se pa proglasiti “Pylon” najboljim albumom Killing Jokea nakon ponovnog okupljanja originalne postave 2010. A ako malo proširimo pogled, “Pylon” možemo proglasiti i jednim od vrhunaca dugačke karijere, svim predrasudama i starim kostima unatoč.