Tekstova i prepiski koje se trude analizirati i demontirati ulogu glazbenih kritičara u današnjem digitalno-konzumerističkom okruženju ima koliko vam srce poželi. Tema je to koja će biti živa sve dok se konačno pisanje o glazbi (jer “glazbena kritika” zvuči tako gordo i pretenciozno) u potpunosti ne reducira na razinu anotiranja glazbe metapodatcima. Par bibliografskih crtica, oznaka žanra, ocjena uratka i popis srodnih izvođača. Što će vam iscrpniji tekst kada su sampleovi gotovo sve muzike ikad snimljene dostupni u par klikova?

Čemu ovakva lamentacija baš sada i na ovom mjestu? Ona je tu zato što glazba čikaškog eksperimentalnog glazbenika i umjetnika Kevina Drumma u potpunosti razotkriva potencijalnu suvišnost mitskog kritičarskog stvorenja kao posrednika u odnosu umjetnik-slušatelj. Njegov izričaj ne ostavlja promatraču niti uobičajenu mogućnost povlačenja na mjesto lažne objektivnosti, već je onaj koji o toj glazbi piše prisiljen spustiti se do razine ich-forme. Naime, Drummova muzika opire se konvencijama, a ne nudi niti ključeve niti pomoć u interpretaciji. Poruka nije skrivena, poruka je (ako postoji) poznata samo autoru. S izvedbene strane gledano, Drummov zvuk na "2014 Everything's Going along as Usual and Then All Shit Breaks Loose." ogoljen je i sirov, minimalističan i primitivan. Ponekad postaje čisti harsh noise ("What Sleep Is", "Panoramic Carnage"), ponekad samo pulsirajuća, duboka frekvencija ("Lower"), a ponekad srednjetonski šum ("Awful Deep"). Istovremeno i antipod i potvrda formalističke vizije glazbe kao “ničega više od skupa zvukova” Eduarda Hanslicka, na svakom je konzumentu ponaosob da stvori smisao u onome što čuje u Drummovim djelima. Ili, po želji, tonove koji podražuju bubnjiće i ostatak uha mogu prihvatiti kao čisti stimulus, ne zamarajući se semantikom.

Ako se slušatelj u ovakvu glazbu uključi aktivnije, svakim će ponovljenim prolazom pupati novi smislovi pa će interpretacija biti najmanje koliko i individualnih slušatelja. U tom kontekstu, jedino što bih mogao ponuditi jesu vrlo osobne impresije i osjećaji koje u meni budi i ostavlja slušanje najboljeg (?) od nekoliko ovogodišnjih Drummovih albuma, a koje neće nikome osim meni ništa značiti i s kojima će se netko drugi teško identificirati. Pjesnički intonirana trabunjanja o kozmičkim prostranstvima i moralnim kaljužama ne nose nikakvu značajnu informaciju o ovom izdanju. Mogao bih i dodatno secirati glazbu na čisto soničnoj razini pa reći da Drumm vješto manipulira kako elementima harsh noise walla tako i minimalističnim, disonantnim tehnikama i nešto konkretnijim noiseom u kojem se ipak nalaze određene modulacije. Opet bi to bio opis koji, u nedostatku konkretnih standarda u sudaru s kojima bih mogao vrednovati čuveno, kao mrtvo slovo na papiru ništa ne znači.

Zato zapravo mogu samo reći “DA!” glazbi Kevina Drumma i čitatelje (koji su se uopće potrudili dovde dogurati) uputiti da odu poslušati neku Drummovu pjesmu na Bandcamp ili YouTube. Jedna nota, u ovom slučaju, zbilja vrijedi tisuću riječi.

P. S. Zašto onda uopće pisati o glazbi? Zato što je zabavno. Zato što doživljaje želimo podijeliti s drugima. Istina je da kad pišemo o (snimljenoj) glazbi, većinom pišemo o sebi i za sebe uz tangencijalno zahvaćanje glazbe kao pokretača unutarnjih procesa i motivatora (izvještaji su nešto drugo). Takvo poimanje pisanja o glazbi ima budućnost, a izdanja poput "2014 Everything's Going along as Usual and Then All Shit Breaks Loose." mogla bi nas nuđenjem tabule rase u potpunosti osloboditi.