Dosta je neobičan osjećaj raditi recenziju albuma čiji je jedan od autora u međuvremenu, nekih mjesec dana od izlaska, preminuo. Ima i nečeg ironičnog u naslovu albuma "Last Dance", a još je ironičniji naziv posljednje pjesme na njemu – "Goodbye" (zapravo, tri pjesme koje zatvaraju album, "Where Can I Go Without You" i "Every Time We Say Goodbye" te završna Goodbye imaju u sebi tu notu pozdrava).

Faktografija kaže da je "Last Dance" nastao 2007. tijekom jamming sessiona u Jarrettovu studiju, istih onih koji su 2010. iznjedrili hvaljeni i nagrađivani album "Jasmine". Kao i na "Jasmine", ovo su brodvejski klasici koje je dvojac zaodjenuo u posve drugačije ruho. Sve je isto, a opet drugačije. "Last Dance" je, tmuran, zamišljen, na trenutke čak i težak album. Zapravo – vratimo se na početak – ovo je ironično oproštajni album koji – s izuzetkom jedne vrlo zaigrane i upbeat pjesme – zvuči poput stvarno posljednje pjesme prije zatvaranja lokala, poput dugačkog, nježnog oproštaja.

Stvar je ukusa, dakako, ali meni je težina "Last Dancea", ta neka tegobnost koja se proteže od prve do posljednje pjesme, na neki način oslobađajuća. Možda je to zato što osobno volim kada glazba preuzme težinu koju sama osjećam pa na neki način iz albuma izronim lakša, raspoloženija, oslobođenija.

Glazba Charlieja Hadena – u raznim njegovim inkarnacijama i suradnjama – nešto je što me prati godinama. I oduvijek me fascinira način na koji svojim basom podcrtava melodiju, daje joj krila, dopušta joj da se razvije, gotovo ne svirajući niti jednu notu viška. Posebno se taj minimalizam u pristupu – minimalizam koji uopće ne djeluje minimalistički, upravo suprotno – osjeća u načinu na koji pjesme, melodije, dobivaju osjećaj prostora. Glazba je za mene vizualna: na nekim je albumima, na primjer na "Under the Missouri Sky" koji obožavam, prepuna sunca. Ovdje je taj prostor skučeniji, mračniji, zadimljeniji, ali je nedvosmisleno prisutan kao treći, nevidljivi član ovog dueta.

"Last Dance" je eto, ispao pozdravni album jednog jazz velikana, i to predivni pozdravni album k tome. Nakon njegove nedavne smrti, nadugačko se i naširoko pisalo o tome kako je Charlie Haden promijenio i zadužio jazz. Ovo je dobar album za ulazak u taj svijet i za otkrivanje bogatog nasljeđa koje je ostalo za njim.