Zanimljiva je priča o Brianu Bosworthu. Brian je svojevremeno bio najveći sveučilišni linebacker, koji je postupno preuzimao personu koju je nazvao The Boz. Jasna je distinkcija između Briana i Boza. Brian je bio miran, povučen i topao dok je Boz bio nesnosan, arogantan i veći od života. Brian je postupno nestajao, a Boz ga je sve više preuzimao, dok nije došlo do implozije pa se cijeli univerzum oko Boswortha raspao. Jasno je da želim povući paralelu s Kanyeom, koji je karijeru započeo kao miran, povučen i uspjeha gladan producent, i onda je postao ono što je danas – najomraženija osoba u umjetnosti, bez konkurencije. The Boz je izmišljena persona, stvorena radi manipulacije medijima, samoreklamiranjem i stvaranjem određenog brenda. U slučaju Kanyea, opreka između privatnog i javnog lica je golema. Svaka osoba koja je radila s Kanyeom za njega ima samo komplimente; ostavlja dojam brižnog oca i muža, dok je u javnosti potpuna suprotnost. Kanye kao Kanye je izmišljen, samo lagani vodvilj, kao i Boz. Ali još jedna stvar povezuje Boswortha i Kanyea. Unatoč tome što su nepodnošljivi, obojica su daleko najbolji u onome što rade.

Svaki novi Kanyeov album je popkulturni događaj, a 'The Life of Pablo' je bio svakako najzanimljiviji. Od četiri promjene imena i covera do miksanja i snimanja pjesama u zadnjoj minuti, pa do promjena trackliste kad je album već trebao izaći, pa do nevjerojatnog eventa u Madison Square Gardenu koji se prenosio u kinima širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Naravno da je MSG bio pun, naravno da je Kanye došao kao mesija i naravno da je puštao glazbu s laptopa dok se u isto vrijeme održavalo predstavljanje njegove modne kolekcije. Upravo je taj event pokazao svu dihotomiju persone Kanyea Westa. S jedne se strane nalazio gotovo fašistički savršeno složen red modela i statista u odjeći, koji su se morali pridržavati rigidnih pravila, a s druge strane je bio Kanye koji je puštao glazbu s laptopa kako je htio, potpuno instinktivno i impulzivno, uzimajući čak i mobitele od frendova da s njih pušta glazbu. S jedne strane perfekcionizam, s druge strane čisti instinkt i impulzivnost.

Dojam koji 'The Life of Pablo' daje na prvu je spontanost, da ne kažem i šlampavost. Tracklista je na sve strane, mastering je slabo odrađen, cijeli izlazak albuma je bio oduljen jer je Chance tražio da 'Waves' bude na albumu pa je cijela pjesma sređena za album u samo dva dana. To je u oštroj opreci s prijašnjim albumima od kojih je svaki imao zasebnu viziju i koncept oko kojeg se stvarao i sve je moralo biti u skladu s tom vizijom. Ovdje sam pomislio da bi Kanye prvi put mogao izbaciti album kao album, bez ikakvih pretenzija da stvori postalbumski val imitatora. I kroz nekoliko slušanja sam pomislio – zašto nedostatak vizije ne bi bila vizija sama po sebi? Da obrazložim ovaj naočigled izdrkatorski argument. Prva stvar je produkcija koja odiše nezavršenošću. Kad znamo da je mastering vršio Mike Dean, jasno je da ovakav zvuk nije slučajan, što je i sam priznao na Twitteru. Druga stvar je ubacivanje/izbacivanje pjesama s albuma, konstantno mrljanje s njima. Kanye je čak prije koji dan i rekao da ovo još uvijek nije gotova verzija albuma. Možemo li reći da Kanye uvodi sistem zakrpa u glazbu, ideju da album dorađuje i poslije njegovog izlaska? Kako će cijeli ovaj proces izlaska albuma proći još  je uvijek nemoguće ocijeniti, jer sumnjam da ću i za mjesec dana moći staviti točku na i što se tiče albuma 'The Life Of Pablo'. I sama činjenica da album ne želi objaviti u normalnim okvirima, nego ga drži na Tidalu, pruža dodatan argument da Kanye nije gotov s nadogradnjama albuma.

A kakav je album kao album? Fantastičan, jer naravno da jest. Ne mogu ni zamisliti da objavi album koji je ispod standarda koje je postavio još prvim albumom. Isto tako, uspoređivanje Kanyeovih albuma je besmisleno, jer ne znam koliko poveznice imaju, recimo, 'The College Dropout' i 'Yeezus'. Svaki album je svemir za sebe, slika trenutačnog Kanyeovog uma. Da nabacim mali disclaimer – album završava s 'Wolves' tako da su pjesme poslije nje bonus i tako će biti tretirane. Kanye napominje da je album gospel, ali naravno da nije u klasičnom smislu. Počinje nevjerojatnom 'Ultralight Beams', koja jest gospel pjesma ako ćemo gledati u nekim širim horizontima, zazivajući Boga, s prekrasnim vokalima i harmonijama. I onda slijedeću pjesmu započinje versom Now if I fuck this model/And she just bleached her asshole/And I get bleach on my T-shirt/I'mma feel like an asshole. Što je već postala tradicija, kod Kanyea ne postoji ljepota bez ružnoće i upravo ta dualnost oblikuje album. Trenuci vrhunske ljepote, kao na 'Waves' ili 'Low Lights' ispresijecani su trenucima animalne ljudske prirode i najnižih strasti kao na 'Freestyle 4' ili 'Famous'. A kad smo kod 'Famous', dualnost pokazuje i u jednoj pjesmi – prekrasni prepjev Nine Simone i onda s druge strane I feel like me and Taylor might still have sex/Why? I made that bitch famous/I made that bitch famous. Ideja gospel albuma je ostvarena, ako u ičemu, onda u prvoj i zadnjoj pjesmi. 'Ultralight Beams' je optimistična, uzvišena, zaziv Boga, maksimalistički producirana, dok je 'Wolves' gotovo apokaliptična, mračna gospel oda modernom dobu, a i biću koje je Kanye postao i jedinoj nadi koju vidi u svojoj kćeri koju mora štititi od svega što je moderan svijet napravio njemu.

Tehničke stvari su naravno na razini. Produkcija je kao i uvijek vrhunska, Kanye je fenomen što se tiče beatova, jednostavno nepogrešiv.  Ne znam kako i nakon šesnaest godina uspijeva biti na vrhu igre, ali eto, na vrhu je igre još uvijek. Dio tog se mora pripisati i njegovom uhu za semplove. I ovdje ih čupa naizgled niotkuda i vrhunski ukomponira u pjesme. Pa tako imamo recimo 'Il Rovescio della Medaglia', što će realno eventualno poznavati samo Smaranduj, pa opskurnu post-punk grupicu 'Section 25', pa onda i sempl velikog Arthura Russella i manje velikih Rare Earth, između uobičajenih sumnjivaca u crnačkoj glazbi. Sve u svemu, eklektična listica semplova za eklektičan album. Što se repanja tiče, tehnički gledano nikad nije bio vrhunski reper, ali je polivalentan, sposoban se prilagoditi svakom zvuku. A na albumu ima sijaset zvukova, od prašnjavih 'No More Parties in LA' i 'Real Friends' (na kojima pokazuje da još uvijek može repati, ali očito ne želi) do orkestralnih 'Ultralight Beams' i 'Waves', pa do house zvukova s 'Faded' i u svakome se više manje dobro drži. Plus dodatan Paggini-bonus je što mi paše njegovo pjevanje pa i tu mogu guštati.

A što je onda negativno? Pa neki su stihovi, po običaju Kanyea Westa, grozni. Ali na to smo navikli, nema tu neke mudrosti pretjerane. Druga mana jest da je album očekivan. Da me netko prije nekoliko mjeseci pitao kako će album zvučati, opisao bih mu ovaj album. Jasno, album je još uvijek fantastičan, ali u kontekstu Kanyeovih albuma, koji su bili na sve strane, ovaj se čini kao najsigurniji, poluziheraški. Tako da u kontekstu hip-hopa i glazbe općenito predstavlja sjajno ostvarenje, ali u kontekstu Kanyeovih albuma, ako se izuzme cijela šarada oko izlaska, moguće je da će biti zaboravljen za nekoliko godina.  Sumnjam da će imati toliki utjecaj na žanr kao što su to imali '808's' i 'Yeezus', koji su izrodili cijeli podžanr struggle repera. Ovo je Kanye na autopilotu i još uvijek je bolji od svih.

A što nam u Kanyeovoj sagi slijedi? Pa vjerojatno će inscenirati potpuni slom ala Britney; kad se to dogodi, citirajte me slobodno. Još uvijek će Facebook komentatori srati po njemu kako je đubre, kako je netalentiran i ne zaslužuje ga se nazivati umjetnikom. Ali Kanye je najveći glazbenik 21. stoljeća, čovjek koji je objavio sedam solo albuma, svaki izvrstan, i sa 38 godina ne izgleda kao da će stati. Ne mogu se trenutačno sjetiti da je netko šesnaest godina relevantan, odnosno nakon toliko vremena čak i relevantniji, što u glazbenim, što u popkulturnim okvirima.  Još kad bi prestao glumatati šabana, svi bi bili zadovoljni.