Riješimo nešto odmah na početku. "So" je prvijenac kakvog se samo može sanjati, remek djelo koje priziva uvrnutost jednih Big Star s trećeg "Sister Lovers", urbanu anksioznost Jeffa Tweedyja, Ryana Adamsa i Whiskeytown, power pop Posiesa i Teenage Fancluba... No, Rebel Star ne zaslužuju samo nizanje usporedba s najvećima. Album "So" nije samo idealna kombinacija sadržaja i forme, već izljev emocija koji nasljeđe američke kozmičke glazbe postavlja u novi, nama domaći, kontekst u kojem nije bitno da li volite Americanu ili ćete vječno čeznuti za nekim prošlim Balkanom gdje se dobra glazba dešavala nekome drugome, puno prije nego što smo mi klinci bili u planu. Rebel Star su tu i sada. Imaju divne pjesme, a srpski na njima zvuči kao najbolji i jedini jezik na kojemu su mogle biti otpjevane.

S druge strane, Milan Glavaški nije poput gore navedenih heroja. On je radni čovjek s više sati provedenih svirajući u podrumu nego na bini. Nažalost drugačije nije moglo ispasti, ali je glazba u ovom slučaju odličan korektiv – spas i posljednji komad vječno nedovršene slagalice. Zato je i novi album mjesto na kojemu se iskreno na vidjelo iznose osobni demoni i mjesto za predah i bestežinsko promišljanje.

"Kalifonija" za razliku od prvijenca kao da čvršće stoji na nogama. Sve stare teme ponovo su zastupljene, ali vas ovoga puta veliki i zanosni refreni ne preplavljuju nakon prvih par pokušaja. Svirka je opuštena i na trenutke lepršava, ali konačni efekt nastupa tek nakon nekoliko iščitavanja. Odjednom vam postaje jasno da se u ovim pjesmama odvija borba između konačnog pomirenja i potrebe za raskrinkavanjem osobnih zabluda, bunila i slijepila. I naravno, dok ta slatka agonija nagriza dušu, jedini čvrsti oslonci ostaju ljubav i 'precenjene slike bitnh sećanja'.

"Vetar" atmosferom podsjeća na "See the Sky About to Rain" Neila Younga. Iznenadna i dobrodošla spoznaja da povrh svih sranja zaslužujemo smirenje kako bi razbistrili mutni talog. Jedan od onih trenutaka kada život, bez obzira na sve nedaće, dobiva smisao koji zaslužuje zadovoljni smiješak. "More" je, kao i "Vozači" s prvog albuma, pripitomljenji power pop iz doba bivšeg benda Popcycle. Pjesma o vječnoj idealizaciji odlaska na obalu, mjesto s kojega uvijek pamtimo samo najljepše trenutke koje idealiziramo do mitskih razmjera. "Dani" i "Noći" su urbani blues na tragu solo uratka Dana Auerbacha (The Black Keys). "Zagreb" je navodno nastala na samom putu za prvi koncert u našem glavnom gradu. To je maštarija čovjeka koji zna da sa sobom nosi odlične pjesme. Šteta što smo tu večer kao publika neko vrijeme oklijevali i nakratko opravdali Milanovu tremu. Kao neka šporka verzija pjesme "California Stars" Woodyja Guthriea u izvedbi Tweedyja, "Grad" je poziv na smirenje - bez obzira na sve. Možda najljepša pjesma na albumu. Ne želim reći da je ikakva produkcijska mutacija potrebna, ali zamišljam kako bi zvučala posljednja "Industrija" da je se uhvati neki domaći Jim O'Rourke. Možda kao intro u neki balkanski "Yankee Hotel Foxtrot".

Ne bih se žalio da album traje dvije pjesme duže, ali ne brinite. Album brzo sjeda i postaje opsesija kao i "So". "Kalifonija" je spasonosni zvuk, neophodni lijek kojime raspolažu Milan Glavaški i njegovi Rebel Star. Ovo je još jedna inspirativna avantura u potrazi za savršenom pjesmom koja život znači. E pa neka ta potraga potraje još neko vrijeme.

myspace.com/rebelstarmusic

rebelstar-music.com