Prošlo je više od pola godine otkako sam napisao posljednju recenziju za Potlistu pa pošto je ovo naš slavljenički mjesec, reko – vrijeme je da ispravim neke nepravde i ispričam se šefu Emiru za tekst koji sam obećao napisati negdje dok je Karamarko još bio samo predsjednik HDZ-a, a nitko nije znao tko je Tim Orešković. Šef je rekao da neće poslušati ovaj album dok mu ne predam recenziju, ja sam se izvlačio poslovnim obavezama, obećavao da ću napisati nešto o 'Ringišpilu iz Haada' i da ću mu poslati Refused. 2015. je već debelo iza nas pa se ponizno klanjam.

U tih šest mjeseci svjedočili smo kako se ljude tretira kao stoku i tjera ih se u krdima od granice do granice. Gledamo kako su nam političkom scenom zavladali brojači krvnih zrnaca i apologeti fašizma. Osokolili se donedavni profesorčići, osokolila se dobro plaćena kasta koja slovo u piše samo upaljenim caps lockom i lagano nam oštre ražanj.  Jebote, pa Jakova Sedlara se opet pita za mišljenje, dok mi normalni tu i tamo dignemo glas, ali onako više među sobom, da se možemo tapšati po ramenu dok ispijamo pivo nakon prosvjeda.

Chakka i Haris Pilton bili su mi soundtrack za sva ta sranja kojima sam se zbog svoje profesije morao baviti. Duboki basovi koji titraju po bubrezima pomiješani sa zvukovima koji dolaze s istoka, kao što dolaze i izbjeglice kojih se mi pristojni Europljani danas bojimo, a zaboravljamo da smo se prije samo dvadesetak godina klali gore nego u Siriji i većina nas izgleda ništa iz toga nije naučila. Apokalipsu nam navještava momak iz malog sela na Dunavu, Chakka, koji je u posljednjih deset godina Vojvodinu i Banat zamijenio Zagrebom i odjebao ono što mi ostali smatramo normalnim životom.

Chakka i Paris na 'Ringišpilu' igraju ulogu lude, trubadura, modernog Petrice Kerempuha, koji  nam govori da selo gori, ali mi ga ne jebemo jer se češljamo. Chakka slaže motive, svaki vers komotno može biti scena postapokaliptičnog filma, rešeta se po malomišćanskom licemjerju, guranju  nosa u tuđe poslove, osuđivanju drugih i onoj – Bolje da umre selo nego običaji. No, dok se bave deložacijama, prosvjedima, propašću civilizacije, uvijek je tu i doza eskapizma, kao npr. u pjesmi 'Čardak' i kao da nam govore – Jebi ga, kad sve ode u kurac, jedino što nam preostaje je ples. Ionako smo izdržljiviji od štakora i žohara.