Ovaj devetočlani mlađahni bend iz Amsterdama na sceni se pojavio prije 4-5 godina s nekoliko EP-ova, a "The Hunt" im je drugi album. Sastavljen od braće, rođaka i prijatelja, ovi momci (kada su osnovali bend svi su bili u dobi između 15 i 22 godina) su svoju impresioniranost afričkom glazbom i jazz školovanje odlično utopili u jedan jako dobar album.

Za razliku od nekih ranijih radova, "The Hunt" je napokon zaokružio zvuk grupe. Iako bi bilo pretenciozno reći kako Jungle By Night sviraju neku inovativnu glazbu, na ovom materijalu sve je puno zaokruženije i konkretnije. Sve to zvuči kao da su se prvotne impresije i inspiracija Mulatu Astatkeom i ostalim afričkim herojima, stopile u konkretan zvuk koji je baziran na afričkim ritmovima, ali na trenutke i bježi od njih. Dosta je tu i 'klasičnijih' jazz zvukova, pobjegne se ponekad i u space/psihodelične vode, a tu i tamo se pojave i latino, odnosno hip-hop dionice.

Zvuk ove grupe je u osnovi jednostavno opisati – brassevi nose cijeli album, osnovu im čini čvrsta ritam sekcija, a kroz cijeli album se provlače zanimljive dionice na gitari i orguljama. Strukture pjesama se baziraju na mantričnoj repeticiji koja iz kruga u krug raste i preko koje se slažu solaže. I da, nema vokala. Znači, ono što se može čuti iz mnoštva sličnih bendova, ali kao što rekoh, "The Hunt" nije inovativan, ali je jako dobar album.

U zaokruženosti ovog albuma nekoliko pjesama se ipak ističe. Momci nisu bez razloga za single izabrali "Attilu" koju većim dijelom nosi isključivo ritam sekcija da bi se kasnije priključili brassevi potpomognuti odličnom solo dionicom na trubi. "Jakten" je, pak, jedna od pjesama koja vas kupi na prvo slušanje – opet bas ima upečatljivu dionicu i opet truba odradi solo, ali ono što vas kupi je odlična međuigra brasseva i orgulja. Treba istaknuti i uvodnu "Empire" s kojom su Jungle By Night pogodili postavivši je za otvaranje albuma jer mirno i lijepo slušatelju objašnjava što će se događati na cijelom materijalu, a meni je nekako najdraža "Hannoman" koja dolazi nakon "Attile" i koja ima prilično mračan ritam koji nema toliko veze s afričkim zvucima već bi više pristajali nekom trip-hop albumu. Ta podloga u kombinaciji sa sjajnim brassevima donosi na neki način pokazuje da bi se u budućnosti od Jungle By Night mogli očekivati i neki eksperimentalniji pristupi, a pogotovo ta ideja dođe do izražaja u furioznoj završnici pjesme.

Iako mi je pomalo smiješno vidjeti koliko bendova iz Europe i cijelog svijeta posljednjih godina stvara svoj zvuk inspiriran afričkim zvucima, moram priznati da je dobar dio tih bendova uistinu odličan. Jungle By Night spada u tu konkurenciju i volio bih kada bi se netko odvažio dovesti ovakav bend na koncert u Zagrebu. Kada već naši jazz i ini glazbenici ne žele koketirati s afričkim zvucima i stvoriti ovakav jedan bend na koji se itekako može plesati i koji bi mogao postati prava koncertna atrakcija. No, to je ipak neka druga tema...