The last one was so easy to make, in a way, and this record was this troubled child. It was so hard. – priznala je Julia Holter u intervju za Stereogum objašnjavajući proces snimanja četvrtog albuma "Have You In My Wilderness", njezinog najpristupačnijeg i najsinger-songwriterskog do sada. Čak i ako bi ovo bio potpuno pogođen opis novog materijala, teško ju je zamisliti u takvom kontekstu, pomalo banalnom za umjetnicu koja je dosadašnje albume temeljila na konceptima iza kojih su stajali Euripidova tragedija "Hipolit", citati Virginije Woolf i Franka O'Hare, film "Last Year at Marienbad" i mjuzikl "Gigi". Osim toga njezino se studijsko, ali i šire glazbeno djelovanje redovno smještalo u ladice avangarde, moderne klasike pa čak i jazza, dok je njezin pop uvijek bio više chamber i cabaret. Ukratko ili, kako su to već mnogi nezgrapno zaključili, glazba Julie Holter nagrađuje strpljive i uporne.

"Have You In My Wilderness" je prvotno najavljen s pjesmama "Feel Me" i "Sea Calls Me Home" koje svojom sunčanim refrenima i namjernim naglašavanjem slogova prilikom pjevanja nagovještaju svojevrsni autorski i osobni preporod te samim time pristupačniji (pop) album na kojem se daje naslutiti da se autorica odriče koncepta prepričavanja tuđih priča u korist svojih intimnih svakodnevnih meditacija. No, koliko god njezina verzija pristupačnijeg popa zvuči pogođeno, kroz ostatak se albuma ponovo pojavljuju tuđi životi i sudbine koje Julia Holter obogaćuje novim glazbenim i emotivnim slojevima, približavajući ih slušatelju kroz svoj osobni doživljaj (tu je ponovo Sidonie Gabrielle Colette i njezina tragična sporedna junakinja u "Lucette Stranded on the Island", bandido Tiburcio Vásquez i junakinja iz priča Christophera Isherwooda u "How Long".

Najvažnija promjena je svakako pozicioniranje njezinog glasa u prvi plan za što je odgovoran producent Cole Marsden Greif-Neill uz kojega je i ovaj put uspjela ostati dovoljno prepoznatljiva bez obzira na eklektičnu kombinaciji utjecaja, onu koja ju čini osebujnom i otpornom na jednostavno razvrstavanje u predviđene žanrovske ladice. U jednom trenutku može zvučati kao Kate Bush s jazz post-rock pratnjom Talk Talka ili Robert Wyatta, dok u drugom može podsjetiti na jedva zamislivu kombinaciju Scotta Walkera i Joanne Newsom. Na ovom je albumu svakako pristupačnija, ali ponovo uvrnuta i dirljivo nedorečena u svojem naumu da ponudi življu perspektivu sudbine neke zaboravljene junakinje. Ili sebe, iznenadno sretne zbog spoznaje što je u zabludi zbog mogućeg idealiziranja voljene osobe: Can I feel you? Are you Mythological? ("Feel Me").

Možda joj nije bilo lako snimiti pristupačniji album lišen koncepata, ali tek sada postaje jasno koliko je bilo nužno da njezina ambicije i talent skroz izađu iz okvira sobe i neprivlačnih avant etiketa, dokazujući tako još jednom da može sve, bez opterećenja da će u tom procesu izgubiti sebe ili postati banalna.