Je li bolji ''Year Of The Horse'', ''Greendale'' ili ''Heart Of Gold''? Zašto nijedan nije osvojio Oscara ili barem pola Avatarova utrška na blagajnama? Treba li Jonathan Demme dobiti Oscara za životno djelo već sada, dok je na samo tri snimljena filma o Neilu ili da čekamo da završi i najavljena dva? Koji je ljepši filmski transcendentalni trenutak: ono kada crni mladoženja zapjeva sestri Anne Hathaway ''Unknown Legend'' ili ono kad Seth Roegen i simpatija mu sjede na nekom brdu gdje umjesto njih priča Jeff Tweedy: ''You were right about the stars, each one is a setting sun''...

U brusničnoj izmaglici, ljudima svašta pada na pamet pa tako Draž često prigovara na nedostatku recenzija o ženama. I znate što? Koliko god mi to bilo teško priznati, Draž je u pravu. Stoga se ovom prilikom bacam na posao s namjerom da skrenem pažnju na, ni manje ni više, nego čak tri vaginocentrična projekta. Bend Joy Kills Sorrow današnja je primarna tema (dvije žene u bendu zaslužne su za većinu pjesama), ali isto tako svoje recenzije zaslužuju i Basia Bulat i blizanke Watson. Stoga, ako već niste, obavezno pročitajte nešto i o njima na netu i poslušajte nove im albume. Topla preporuka za oba, i to ne samo zato da bi ispunili nekakvu EU kvotu, već zato što su stvarno, stvarno dobri.

Pa ti sad reci da McGee tretira objekte kao žene.

Uglavnom, prva stvar koja me je privukla ovom mladom bendu iz Bostona je fantastično ime. Ni to što su iz Bostona nije na odmet, ali i ime benda i ime albuma i sjajni cover osvojili su me na prvu loptu.

Iako brzo postane jasno da je takav tip otvorenosti uglavnom poze radi, dobra stvar je što JKS ne pate od melankolije tipične za americanu koja stiže s obale Nove Engleske. Njihov bluegrass je obojan easy listening notama tipičnim za taj dio svijeta, ali posjeduje i potrebnu dozu twanga i životne radosti, što je ključni sastojak koji album iz sfere UUG (uhu ugodne glazbe) diže u razine MPG (mozgu prekrasne glazbe).

Ploča, inače druga u karijeri ovoga mladog benda, počinje s dvije bljedunjave pjesme koje, u kombinaciji s nježnim vokalom Emme Beaton, prizivaju slike raznih autorica, koje se najbolje osjećaju u malim klubovima uz klavir i poneki akustični instrument, poput Norah Jones ili Fione Apple. Što baš i nije idealan početak ako ste prije svega country sastav.

Samo, kako to već biva s ovim modernim bluegrassom, uz country, njegov podjednako važan sastojak su i jazz, soul, folk i pop. Čak i treća pjesma, iako stilski potpuno pripada tvrdoj struji americane (od naslova ''You Make Me Feel Drunk'' do svirke – prebiranje po žicama mandoline, banjoa te akustičnih basa i gitare u stilu old-school majstora), nekako je ispeglana kao da joj namjera nije biti samo dobar razlog za izaći van i napiti se, već kao da pokušava biti dostupna publici koja puši Allison Krauss i slične dosade bluegrass revivala.

Međutim, preuranjeni zaključci nikada nisu dobri, što najbolje pokazuje daljni razvoj albuma. Nakon sanjive indie folk balade ''Kill My Sorrow'', u kojoj Emma svojim prekrasnim glasom šeta cijelim spektrom poznatih vokala, od eteričnosti Joanne Newsom do hard core ženstvenosti Kathleen Edwards (a ujedno i stihom ''train gone broken, i'm outspoken'' jasno daje do znanja da joj nije važno dijeliti mudre životne lekcije, već osvojiti iskrenošću i ljepotom mladosti, a da ne govorim kako bi HŽ ovaj stih trebao iskoristiti za slogan), slijedi bomba za bombom nakon koje se ni sramežljivi početak više ne čini problematičnim.

Tako ''New Shoes'' donosi bluegrass jednih Jim & Jennie & The Pinetops, s vokalnim harmama Emme i ostatka benda nakon kojih samo možete iskočiti iz kože; ''Send Me A Letter'' žanrovska je igra u najboljoj maniri Meat Purveyorsa, doduše nešto pitomija, jer ipak su ovo djeca Bostona, a ne nekakvi sinovi i kćeri Texasa. Sljedeća ''Thinking Of You And Such'' laganica je u maniri najljepših mirnih momenata spomenutih pionira novog bluegrassa i, obzirom da se Purveyorsi već godinama nisu javili s novim materijalom, jasno daje do znanja da fanovi žanra utjehu mogu pronaći u ovom albumu.

Ova sredina ploče je jednostavno savršena i cijeloj priči daje ocjenu više (zadnje dvije pjesme tek su odrađeni momenti klasičnog countrya). Da je cijeli album prošaran s ovoliko twanga koji ga smješta na pravu stranu alter countrya, bio bi još bolje iskustvo, a opet, da nema tih mirnijih trenutaka i patine koja će leći i fanovima nešto komercijalnijeg zvuka (kakvog njeguju i na početku spomenute Basia i Watsonice), ne bi to valjda bili Joy Kills Sorrow, dvije djevojke i tri mladića iz Bostona, koji su iz nekog razloga odlučili ulogu trubadura zamijeniti onom tamburaša.

Ukratko, JKS ne prelaze ranije postavljene granice, ali u njima plivaju savršeno. Jedan lijep album, četrdeset minuta sjajne žanrovske glazbe koja ima potencijal da zadovolji i uši inače nenavikle na nešto slično. O zadovoljenim apetitima svih onih koji okidaju na anđeoske ženske vokale da ne govorim. Priznajem, taj sam. I, Draž, nadam se da si ponosan, jer ako ništa drugo, bar sam nabrajanjem odao počast mnogim našim junakinjama. Slava im.

myspace.com/joykillssorrowmusic

joykillssorrow.com