Dakle, odmah neka vam je jasno – iako smatram da Molina nije snimio ništa više od par solidnih albuma od kada je promijenio ime benda, uvijek ću naći dovoljno razloga da ih slušam. Nikada to neće biti automatski, kao što slušam Younga ili Murphyse, ali kada nekim slučajem upalim neki njegov album, ne pada mi na pamet gasiti ga. Slično kao i sa sportom, košarku ću gutati i gledati uvijek, ali ako naletim na tenis sigurno neću mijenjati program (sorry, morao sam ubaciti referencu na Wimbledon jer ovogodišnji turnir je – savršen).

A sada bih molio sve čitatelje koji trče na zahod nakon prvog gutljaja kave da preskoče sljedeći pasus. Vi koji pak imate problema sa probavom slobodno ga pročitajte, možda vam pomogne više nego što su to u stanju čaj od raži, čepići ili klasični laksativ.

Jedan od najljepših trenutaka moga života dogodio se na koncertu Moline i benda mu u KSET-u. Naime, tada sam zagovarao tezu da se sav Molinin gitaristički domet može čuti na Zumi. Pa sam coolerski u trenutku kada se bend popeo na pozornicu i počeo uštimavati pustio ''Cortez the Killer''. A Molina i društvo su samo tako prihvatili izazov te bez ikakvih problema preko Youngova bisera odlučili uploviti u vlastiti materijal.

Eh, za one koji su se sada vratili čitanju, samo da napomenem da tako mislim i danas. Znači, uz svoje manje-više uvijek iste teme koje se dotiču praznine, samoće, depresije i uopće svih mogućih životnih crnjaka, glazbeno Molinini projekti uvijek imaju tu dozu Youngovske americane bazirane na lagano distorziranim gitarama koje stoje u vječnoj opoziciji harmoničnosti same pjesme.

Osim na stvarima nastalim u Songs:Ohia fazi, ovo je bila i nit vodilja prva dva Magnolia Electric Co. albuma, na kojima je još više do izražaja došla Crazy Horseovska nesputana svirka. Na trećoj ploči, "Fading Trails", Molina umiruje glazbu, pretvara je praktički u podlogu za nizanje svojih pjesničkih pretenzija, i ogolivši tako zvuk, počinje život na rubu dosade. Da ponovim, nisu ni raniji Magnolia albumi bili remek-djela, ali uz glas i autorski pečat Jasona Moline imali su i tu country-rock žanrovsku priču koja je držala stvar donekle interesantnom i nekome tko nije nužno fan.

Nova ploča nastavlja u sličnom stilu, u ruhu country-soula, ako tako nešto postoji. Sve je nekako stišanije i nježnije, još monotonije, ali sa dovoljno sitnica koje bi trebale malo podići cjelokupnu atmosferu. Ritam je ravan tijekom cijelog trajanja, ali za razliku od laganih riffova koji su ponavljajući se prethodni album učinili gotovo konceptualnim, ovaj novi odiše atmosferom zadimljenog bara u kojem se može čuti svega.

A dovoljno je čuti prve tri pjesme jer one praktički udaraju motive cijeloj ploči. Od četvrte na dalje imamo manje-više onaj isti bend koji Molininim jaukanjem i stišanim gitarama gradi atmosferu, uz poneki upad pedal steela, zatim banjoa, pa čak i poneku puhačku liniju. Evo, prva stvar pravo je osvježenje, gotovo gospel pjesma sa atmosferom koja uključuje svu moguću popularnu glazbu ranih 60-ih, dakle jazz, rock n roll, soul, doo wop. Ne očekujte žanrovsko čudo, prvenstveno pričam o atmosferi koju stvaraju lagano lupkanje bubnja, čupanje basa i ritmički udari gitare, dok Molina već standardno u tekstu niže riječi poput usamljenosti i duhova.

Druga stvar se otvara melodijom na klaviru, što ove jadikovke odvodi na novu razinu, a treća, naslovna pjesma "Josephine" sažima sve bitno vezano uz ovaj album, od još jednog proganjanja duhova u tekstu, do spajanja americana strane benda sa Molininom ultra-melankoličnom vizijom njihova zvuka.

Depresija ili kako se već zvalo to što Molina već godinama manifestira, nije tema koju tek tako možeš odbaciti. Samo, kada si toliko ograničen u skladanju tim idejama koje vrtiš, onda sama tema više nije važna, bila ona duboka ili plitka. Važno postaje to što se ponavljaš, što nemaš rješenja, što postaješ dosadan. Ako nema zvuka, odnosno ako je on predvidljvi i naporan, tada zaludu svi tekstovi i srce na rukavu. Mislim, nisam je bezosjećan čovjek, evo ovaj album je posvećen frendu koji je preminuo i kužim da ima posebnu emocionalnu dubinu. Samo njemu u čast upravo sviram najmanju violinu na svijetu.

Kužim potrebu za katarzom kroz razne vidove bavljenja problematikom smrti, isto kao što cijenim ranjivost i ogoljenost ljudskosti kakvu ovakva glazba predstavlja. Ali isto tako razumijem i sve one koji bježe od ovakve vrste iskustva baš zbog toga forsiranja molova i crnjaka. Pogotovo ovih, koji umjesto o neuzvraćenoj ljubavi, pjevaju o nemogućnosti da se život shvati pozitivno.

Ja osobno smatram da je ništa manje vrijedno od traženja odgovora na pitanje o smislu života i traženje odgovora na sljedeće pitanje. Naime, kako je moguće da nakon onoga bolesnika Ivaniševića, danas imamo Karlovića i Čilića koji su emocionalno toliko sjebani da ih Molina može slobodno primiti u bend? Zašto su naši tenisači psihopati koji mrze sebe i cijeli svijet? Kako na novom albumu Magnolia Electric Co. i dalje nema jasnoga odgovora na to ili bilo koje drugo pitanje, toplo preporučam slušanje ranijih radova koji ako ništa drugo, barem tu i tamo razbiju monotoniju postojanja.

http://www.magnoliaelectricco.com
http://www.myspace.com/magnoliaelectricco