Avant-prog, odnosno avangardom (što god to značilo) umrljani progresivni rock, dan-danas preživljava i živi unatoč činjenici da postoji dulje od pola stoljeća, a pritom uspijeva zvučati relativno relevantno i svježe. To se poglavito može zahvaliti činjenici da sudionici tog pokreta svoj rad percipiraju kao struju koja postoji izvan uobičajenog konteksta glazbe i to u obliku fluidnog muzičkog monumenta koji stoji usamljen, neokrznut efemernim lutanjima trendova. Zapravo je teško uopće pričati o “žanru” s obzirom na raznovrsne bendove i derivacije (zeuhl, Rock in Opposition, progg) koje su se pod njegovom kapom našle tijekom vremena te uzevši u obzir da zbog tih stilističkih vrludanja avant-prog, u bilo kojoj inkarnaciji, nikad nije pripadao nekom specifičnom periodu u muzici, već se po potrebi priključivao na aktualne momente iz klasičnih, suvremenih, pa čak i akademskih vrela.

Gdje se u toj priči nalazi norveški skladatelj, gitarist i dirigent Jono El Grande (pravim imenom Jon Andreas Håtun)? Nalazi se na liniji koja spaja Captaina Beefhearta, Franka Zappu i King Crimson, a najčešće se sapliće u niti koje je iza sebe ostavio švedski genijalac Lars Hollmer. Već je par taktova uvodne “Bach’s Beach” dovoljno da bi se prepoznale sličnosti u načinu razmišljanja i skladanja ove dvojice Skandinavaca. Oslanjanjem na grandiozne, pompozne orkestracije i apsurdističke eskapade, utemeljene što u rocku i folku, što u ozbiljnoj glazbi 20. stoljeća, Jono El Grande korača Hollmerovim stopama, ali nikad u potpunosti ne bježi u područje koje je Šveđanin označio svojim toplim, ponekad suludo luckastim projektima (Samla Mammas Manna, Von Zamla).

“Melody of a Muddled Mason”, prvo Håtunovo izdanje s novim materijalom nakon odličnog “Phantom Stimulance” iz 2010., poziva se na tradiciju avant-proga, gubeći pritom djelomično pravo na prefiks “avant”, ali donosi žar i vic koji su samo najveći u tom žanru uspjeli zauzdati. Upravo je ta “štosnost” pristupa i neozbiljnost u glazbi ono što danas Jona El Grandea odmiče od ostalih sličnih umjetnika i sastava koji se, uporni u praćenju silnih akademizama i neuspješni u pokušajima nadmudrivanja samih sebe, umaraju i zamaraju. “Melody of a Muddled Mason” traje 35 minuta, što bi se moglo činiti malo nakon pet godina izbivanja, no tih pola sata i osam skladbi donosi neproporcionalno veliki broj različitih tema i stilskih skokova. Zato se cijeli album doima kao da je u originalu trajao sat i pol samo da bi zatim kakvom uvrnutom kompresijom bio sveden na sadržajnu i intenzivnu bombu pred implozijom. Rezultat takvog pristupa zrcali se u tome da se svaka pjesma vrlo brzo otvara, puhači neprestano frcaju, perkusija frflja, gudači režu, a sve skupa atmosferom podsjeća na folk vašar o kojem je ponekad svirao i pjevao Angelo Branduardi.

Anakronistički avangardan, o eksperimentalnosti i istraživačkoj vrijednosti ovakvog pristupa koji je često najbliži humorom nabijenom dadaizmu nema smisla previše pričati budući da je surovim protokom vremena, koji nisu pratile podjednako drastične stilske promjene, izričaj Jona El Grandea jednostavno prestao biti vezan uz te atribute. Izgubljen je prvotni smisao ovakve muzike na tragu društvenog otpora i subverzije, no Jono El Grande ionako se ne postavlja kao revolucionar, već kao kreativac i zabavljač. A onaj neki blesavi sentiment joie de vivrea i danas uglavnom zaboravljena cirkusko-kabaretska teatralnost analogne prirode koju Jono El Grande unosi izravno u svoje nastupe a posredno na albume, dovoljni su razlozi da se njegovoj glazbi poveselimo djetinje naivno i nevino.