Prstohvat punk-luđaštva jednog Painkillera, žličica izvrnutog modernog jazza trija Moonchild, nekoliko šalica noisea Naked Cityja i sve to skupa uvaljano u progresivni metal - to je "Simulacrum", jedno od mnogobrojnih ovogodišnjih izdanja pod imenom legendarnog, hiperaktivnog Njujorčanina Johna Zorna.

Ni blizu nekoj ideji povratka u prošlost (iako se Painkillerov zvuk tu često osjeti) i daleko od bilo kakvoga posuđivanja od samoga sebe, “Simulacrum” je album koji djeluje svježe čak i u okviru portfelja čovjeka koji je rijetko snimao iste albume. Danas sve češće samo u ulozi skladatelja, dirigenta i producenta, na "Simulacrumu" Zornovu glazbu izvode John Medeski na orguljama, Matt Holenberg na gitari i Kenny Grohowski na bubnjevima. U značajno progresivnom zvuku ovog neobično složenog i eklektičnog ali istinskog power trija najbitniju ulogu imaju orgulje, a ne gitara. Glazba na albumu, rastegnuta preko šest stvari, zato uvijek djeluje organski fluidno, bilo da vrluda pravokutno agresivnim tech metal segmentima i šuškavim riffovima, bilo da crpi atmosferu iz improviziranih nojzerskih ispada ili bilo da lagano istražuje ranjivije, mekše i klezmerom i post-bopom (!) nadahnute dijelove koji kao da su ispali s nekog Masadina albuma. Složenost manifestirana teksturama i bojama gurnuta je u stranu, strpljenja za takav pristup kao da je ponestalo, dok je palicu preuzela strukturna iščašenost inače prirodna progresivnom metalu, a čudna za samoga Zorna.

Kako bi postigao taj efekt, osjeća se da Zorn svojim izvođačima ostavlja puno slobode, dajući im samo šture smjernice, što često rezultira fascinantnim motivima koji se rađaju iz njihove međuigre kao i zanimljivim odmacima u dinamici. Ipak, ponekad se takvim pristupom u kombinaciji s određenom prekrcanošću idejama (kao da je materijal pisao netko s poremećajem pažnje) stvara i osjećaj nedorađenosti ili nedorečenosti u prijelazima, razradama metafora i u oblikovanju samih pjesama na albumu. Istini za volju, ovisno o trenutku to može djelovati i šarmantno. No kada imate dobro raspoloženoga Medeskog u bendu, onda takve sitnice budu pokrivene omamljujućim, zavodljivim zvukom električnih orgulja. Zato jedino što nedostaje jesu Pattonovi krikovi koji se gotovo mogu osjetiti u pojedinim segmentima prizivajući njegov rad s Moonchild triom i Painkillerom.

Unatoč sitnim, gotovo zanemarivim manjkavostima, "Simulacrum" djeluje kao još jedan zanimljivi smjer razvoja Zornovih skladateljsko-kreativnih tendencija i nudi vrlo dobar uvod u njegovu novu, navodno posljednju pjesmaricu. File under organ metal.