Emir: Znaš što mene zanima kod ovakvih suradnji? Kako do njih dođe? Tko je prvi dao prijedlog? Jesu li oni neki prijatelji od ranije ili su se upoznali na utakmici 76ersa i Cavaliersa (nije Legend iz Clevelanda, ali jeste iz Ohia)? Ako je ovo zadnje u pitanju, onda bi mi dosta toga bilo jasnije da je ovaj album objavljen, recimo, prije 10-ak dana jer su obje momčadi tako u kurcu ove godine da je to strašno. Ali, album je objavljen još dok je Kralj stolovao u Clevelandu. O čemu je riječ?

LaMario: Pa, za pretpostaviti je kako je Legend, točnije ekipa koji stoji iza njega (ja sam nekako ciničan prema komercijalnim r'n'b izvođačima i njihovoj 'umjetnosti', sve je to prije svega biznis), nazvao Rootse kako bi ovim projektom dodao malo, što bi Ameri rekli, uličnog kredibiliteta svojoj personi. Uostalom, Rootsi su tako cool, vole ih svi, Questlove izgleda kao križanac Ronnya Turiafa i Nene Hilaria, tako da ne vidim razloga zašto bi oni zvali Legenda

Ali, na stranu to kako su se našli, važno je ovo što smo dobili kao konačni rezultat. Meni je zapelo za oko što se radi o albumu obrada soul pjesama kasnih 60-ih i 70-ih i to još socijalno angažiranih, a kako sam totalni fanatik glazbe tog razdoblja, posebice Marvina Gayea koji je valjda snimio najveći soul album ikada (naravno, govorim o "What's Going On") i stvorio uopće taj podžanr crnačke socijalno angažirane pop-glazbe, jedva sam čekao ovo poslušati. U startu me zato i razočaralo što su obrađena samo dva klasika, Marvinova "Wholy Holy" i "Wake Up Everybody" od Harloda Melvina & the Blue Notesa, a što je jedan Curtis Mayfield zastupljen s meni potpuno nepoznatom „Hard Times" te što se npr. izabralo Billa Withersa s nekom bezveze pjesmom, a da nema ništa od Sly & The Family Stone, Stevia Wondera ili Bobbya Womacka.

Onda opet, u neku ruku je i simpatično što su izabrane uglavnom nepoznate pjesme kako bi im se udahnuo novi život. a taj novi život me u početku, moram priznati, poprilično odbijao svojom kao Stephanie iz Baywatcha ravnom ugodom, da bi nakon nekoliko slušanja počeo uživati, kao i uvijek, u toj sjajnoj svirci Rootsa. Ovdje su mekši, slatkasti, ali ne i manje moćni, a Legend kao vokal je bezličan, samo što i to spase mnogobrojni gosti

Sve u svemu, nisam očekivao previše, na prvi pogled sam mislio da neću dobiti baš ništa, a nakon nekog vremena znam da imam solidan album, dovoljno Roots za imati ga u kolekciji, kojega čuvam za iduće ljeto. Svojom sporošću, opuštenošću i tim ljepuškastim soul melodijama bit će idealan suputnik na putu do plaže. A možda ću opet radije od Legenda slušati "Legend" od Marleya i originalne snimke Marvina i Curtisa, ali, neka ga pored ostalih Roots ploča, nikad ne znaš.

Emir: Moram priznati kako nisam previše upućen u soul tako da sam dosta guglao kada je album izašao i kada sam shvatio da se radi o tematski odabranim pjesmama, onda sam ipak zasluge za to dao Rootsima. Ionako me za Johna Legendu zaboli đoko (nije još korišten izraz 'đoko' za muško spolovilo u recenzijama koje ti (su)potpisuješ pa sam si dao truda da neđem priliku za to).

Finalni proizvod je odličan. Obrade su jako dobro napravljene, sve zvuči odlično, ali to smo i očekivali kada se radi o Rootsima. Ipak, treba istaknuti kako je Legenda odlično sve otpjevala. Ne slažem se s tobom da mu je vokal bezličan, ali se potpuno slažem da su gosti puno pomogli u krajnjem proizvodu. Legend mi na ovom albumu uglavnom zvuči odlično - snaga njegovog glasa mi je potpuno nespojiva s izgledom mu - dao bih mu puno više godina i kila da ne znam kako izgleda. Nisam previše upućen u njegov samostalni rad, ali možda je, kada je čuo kako "Wake Up" zvuči, shvatio da bi mu se karijera možda mogla razvijati u ovom smjeru - ovakva će glazba uvijek naći svoju publiku, čovjek ima odličan glas, a sada zna i recept kako da taj glas pravilno iskoristi. Doduše, nisam siguran kako bi to moglo zvučati bez Rootsa jer Rootsi su zakon.

Nego, kada smo već kod Rootsa, što misliš o njihovom ovogodišnjem samostalnom albumu koji također nije pronašao mjesto na pot listinim stranicama. Meni je album skroz ok, bolji mi je od prošlog, ima dosta dobrih pjesama i jedan strašan hitić ("How I Got Over"). Ne znam samo jesu li nas Rootsi toliko razmazili da smo počeli ignorirati čak i jako dobre im albume...

LaMario: Možda je problem u tome što su postali dosadno dobri, nešto kao San Antonio Spursi. Nažalost, ljudski um, ma kako god razuman bio (ili možda zbog toga), nije u stanju shvatiti da je postojanost vrlina, već uvijek traži uzbuđenja, pogotovo u sportu i glazbi. Kao, u pitanju je zabava, odmor od stresa svakodnevnice, pa zašto bi pristali na manje od navale adrenalina koja će nam omogućiti bijeg.

A, kad ono, Rootsi i Spursi nude kvalitete koje nisu poželjne u društvu spektakla, ali jesu u društvu s kojim želite provoditi svoje vrijeme. Na njih se možete osloniti da će u svojim okvirima uvijek odraditi posao. Sad, ja za sebe imam opravdanje zašto sam propustio zadnje Rootse - dok Spurse prihvaćam i cijenim jer mi je NBA neodvojivi dio dnevne rutine, Rootse je, kraj americane, folka i rocka kojima sam opsjednut, lako zanemariti. Osim ako ne bi taj svoj standard postavljen još krajem 90-ih debelo nadmašili nekim remek-djelom. Tako da je to sve ovisno o kontekstu. Jasno, zato možda i nisam najpozvaniji donositi sud o ovom albumu, ali nije ni Milinović da bude ministar pa jeste. Čekaj, jesam se ja upravo usporedio s Milinovićem. Okej, vrijeme je da zaključimo ovu priču.