To se zasigurno nije moglo reći nakon izdavanja njegovog prvog samostalnog albuma 1994. Nažalost te godine od mladog talenta ostala je samo junkie sablast, a jezivi dokazi tome su intervju za nizozemsku televiziju ili kratki film "Stuff" kojeg su onda Johnny Depp i Gibby Haynes iz Butthole Surfers snimili u Johnovoj kući. Mladi talijanski pisac Enrico Brizzi nije mogao znati što će se desiti s Fruscianteom kada je 1994. izdao svoj roman prvijenac (znate već koji), a malo tko se mogao nadati da će se ta ista osoba vratiti i usmjeriti hipertrofirani bend prema novoj i zdravijoj budućnosti. Nakon što je s Peppersima snimio albume "Californication" i "By the Way" te samostalni "To Record Only Water for Ten Days", bilo je jasno da John nije samo gitarist Peppersa. Kombinacija njegovog talenta i potisnute kreativnosti izrodila je 2004. sa šest samostalnih izdanja i sudjelovanje u projektu Ataxia s Joe Lallyijem iz benda Fugazi. Ono što je 2001. nakon izdavanja samostalnog "To Record Only Water for Ten Days" izgledalo kao rubna i zanemariva aktivnost, češće doživljena kao side project, od 2004. do danas pretvorila se u uspješnu samostalnu karijeru u kojoj se svaki sljedeći potez očekuje s velikim interesom.

Nakon gomilu preslušavanja albuma "The Empyrean" ova recenzija ipak neće biti odmjerena i skoro sam siguran da se neće približiti primarnom cilju. Trebala bi ukratko predstaviti i ocijeniti jedan konceptualni album (takvi rijetko uspjevaju) koji na prvo slušanje ne skriva mnoge tajne i u kojem autor iznova prevrće svoju konstantu opsesiju – njegovu ovisnost i put prema konačnom spasenju od iste. S obzirom da se ta tema pojavljuje na većini njegovih samostalnih albuma i da ju je ovaj put odlučio predstaviti u konceptualnom izdanju, bilo bi racionalno krenuti u malo kritičnijem smjeru. No, vjerujte mi, to postaje teže nakon svakog njegovog katarzičnog Yeah! Hey! urlika i spasonosnih gitarističkih tirada. Na prvo slušanje ili za nekoga bez fanovske naravi ovaj album ne nudi previše čvrstih oslonaca. Dakako, obožavatelju neće biti potrebne čvrste pjesme već samo prepoznavanje Fruscianteovog specifičnog pristupa i senzibiliteta. Na službenim stranicama John je u više navrata pokušavao odvratiti slušatelje od koncepta tjerajući ih na individualno shvaćanje pjesama. Svejedno konstantno je iznosio svoje introspektivne meditacije i shvaćanja onoga što je htio reći pojedinom pjesmom. Ako ćemo se već držati priče, eto kako je on ukratko objasnio sadržajni redoslijed: From within confusion and darkness / Reaching up to the source of light / Trying / Giving up / Climbing / Resting / Going up / Going down / Dying / Being reborn / Darkness becomes lighter / Confusion becomes clearer / Up,up,up. Ako se pridržavamo redoslijeda sve će nam biti jasnije, ali predlažem lagano uhodavanje, otkrivanje priče i spontano davanje krivih, tj. vlastitih tumačenja.

Album otvara devetominutni instrumental "Before the Beginning" koji priziva sjećanje na njegovo čemerno razdoblje života. Na ovaj devetominutni intro koji najavljuje šizofreni obračun sa samim sobom (Frusciante u svojoj priči razlikuje dva karaktera u jednoj osobi) nadovezati će se neočekivana obrada bezvremenski predivne "Song to the Siren" Tima Buckleya. Iako je ovaj odabir ziheraški i nekako se ne uklapa u priču, nakon nekog vremena dobiva svoj smisao i zaslužno je postavljena na sam početak. Prije daljnjeg konzumiranja i zaključivanja bitno je napomenuti da Fruaciante pokušava dati smisao besmislenom razdoblju svog života, idealizirajući ga, predstaviti ga kao esencijalni osobni put prema uzvišenom i tako ga pretvoriti u besmrtnog mutanta koji gitarama proždire sve gnjilo i napeto u njegovoj duši. To radi organski prljavo i iskreno. Kao da je u potrazi za konačnom mantrom koja će permanentno biti brana zloj naravi. Dakako u tome mu pomaže zvučno prepoznatljiv Josh Klinghoffer koji je prisutan na njegovim prijašnjim samostalnim albumima i zvučna imena gostiju (Flea i Johnny Marr). Od "Unreachable" do "Enough of Me" skrivena su lutanja i potreba za konačnim spasenjem, a eterične gitarističke solaže i konstantno odgađanje katarze konačno će smisao dobiti u drugoj polovici najbolje "Central" nakon koje će uslijediti prava katarza i konačno smirenje "One More Of Me" i "After The Ending".

"The Empyrean" ne bi trebao biti štivo samo Fruscainteovih i klasičnih Peppers obožavatelja. Album svoje temelje ima u lo-fi zvuku, ali namjerno cilja prema monumentalnim konstrukcijama, koristeći se gudalima, zborom i solažama koje bi mogle trajati satima. Samo strpljivo... Ovaj momak to zaslužuje i kada iza njega ne stoji onaj poznati bend.

johnfrusciante.com