Joey se na sceni pojavio prije nekoliko godina, svojim mixtapeom "1999", koji je bio izrazito ukorijenjen u zlatno doba pravog hip-hopa i sličnih gluposti na koje onaniraju nostalgičari. Trebao je biti loš – revival boom bap zvuka devedesetih uvijek je loša ideja i nitko je ne izvede u rangu velikana tog doba. Ali unatoč svih zakonima hip hopa, Joey je u tome uspio, skočio je na scenu izvrsnim mixtapeom (koji je usto imao i odličan omot), pa sam čak i ja, koji ne podnosim vraćanje trendova u hip-hopu, ostao pozitivno iznenađen. Za maloljetnika je zvučao nevjerojatno vješto, beatove je maznuo DOOM-u i Madlibu, ali ih je učinio svojima. Sve u svemu, tada bih bio stavio ruku u vatru da će mali biti zvijezda. Ali hype je zajeban ljubavnik. Poslije jednog dosta slabog mixtapea i tri godine rada na "B4.Da.$$" (inače, čita se before the money), univerzum hip-hopa se promijenio i stvorio se snažniji revizionizam prema "1999" i pljuvanje po prašnjavosti njegove glazbe. Došlo je i do opće apatije prema albumu, ali eto, netom je objavio možda i bolji projekt od "1999", unatoč svim problemima u razvoju.

Joey je uvijek imao specifičan flow, nešto između brzog repanja, visokog broja riječi po minuti, a onda i laganog, leggiero lijenog flowa, koji njegovim glasom zvuči izvrsno. Ali problem njegovog flowa je što iza sebe mora imati prikladan beat (samo treba poslušati "Survival Tactics", gdje melje sve pred sobom, i "1 Train", na kojem je potpuno van elementa, toliko da ga je bolno slušati). Ovdje je, nasreću, na vrhu svoje igre. Izvrstan, melodičan flow, tehnički jako dobar, a u isto vrijeme je pokupio i neke druge utjecaje, među kojima je i slobodnije korištenje laganog pjevanja ("Black Beetles"). Zvuči agresivno ("O.C.B.") pa zvuči ležerno ("Big Dusty"); sve u svemu, tom aspektu ne mogu nikako prigovoriti. Liriksi su mu na razini, ovaj put ide u introspektivne i mračnije vode pored klasičnog braggadocio-đira. Posebno su pamtljivi prvi i zadnji stihovi s izvrsne "Paper Trail$" – before the money, there was love / but before the money, it was tough. I poslije toga krene u seciranje svog prijašnjeg života, referencira The Notorious B.I.G.-a i šamaranje na krštenjima, između ostalog. Ima tu i obaveznog C.R.E.A.M. get the money dolla dolla bill yo, da se netko ne bi slučajno zabunio i pomislio da Joey ne obožava rane devedesete New Yorka. Sve mi je to simpatično i nije odrađeno na ljigav način, u svrhu dobivanja dodatnih bodova, nego je potpuno jasno da je to doba Joeyu mnogo značilo i da voli glazbu tog vremena, tako da i kod mene ima plus za tu bezrezervnu iskrenost. Problem se nalazi u beatovima. Svi beatovi Joeyju izvrsno sjedaju, ali teško je izdržati petnaest pjesama (plus dvije bonus pjesme) nevjerojatno sličnih beatova, a samim time je teško i zadržati koncentraciju u svrhu pisanja recenzije. Samo da eksplicitno naglasim, beatovi su jako dobri, ulogu producenata su preuzeli DJ Premier, J Dilla (uz dodatnu produkciju The Roots), Statik Selektah, Kirk Knight pa čak i Hit-Boy, sve odreda izvrsni producenti koji jako teško mogu napraviti loš beat. Stil je izrazito prašnjav – klaviri, semplanje starih soul pjesama, scratchanje miksete, sve je ovdje i zvuči dobro. Ali sve to postane jednolično, umulja se u veliku masu i iz toga je teško iščupati posebne pjesme. Opet, to je možda i moja krivnja, ali jednostavno je previše istog. Upravo je Joey taj koji svojim izvrsnim trenucima zna neke pjesme izdići iznad ostalih ("Big Dusty", "Christ Conscious", "Curry Chicken"...). Gostovanja su više-manje nevažna, osim nepodnošljivog Raurya koji daje svoju najbolju imitaciju André 3K-a i još jednom dokazuje da ga zasigurno guraju neka odijela u industriji, jer je nemoguće biti toliko bezvezan i dobivati toliko prostora na gostovanjima i u medijima. Tu je i Action Bronson, koji po običaju uništava svojom karizmom i izvrsno sjeda Joeyjevom stilu.

Možemo li onda reći da je vrijedilo čekati i živcirati se? Rekao bih da je vrijedilo. Unatoč tome što beatovi zvuče jednolično, Joey je inspiriran, daje sve od sebe. Zvuči kao da mu je zabavno, što se osjeti u svakoj pjesmi, a i na slušatelja prenese taj entuzijazam i strast stvaranja glazbe i uživanja u njoj. Nije upao u zamku forsiranja hitova za radio, breakthrough singlova, nego sve zvuči prirodno i kao dio cjeline. Osjećam potrebu staviti ovaj album u perspektivu uspoređujući ga s polarno suprotnim Rae Sremmurd, koji su svoj izvrsni, hiper-moderan album također objavili u siječnju, produciran od strane Mike Will Made It sa sijaset singlova i stotinama milijuna pregleda na YouTubeu, ali koliko god taj album bio dobar, nestat će u analima glazbe, dok za Joeyya baš i nisam siguran. Možda i hoće, možda i neće, ali iskreno bih volio da ne bude zaboravljen. Važno je za napomenuti na kraju, Joey gostuje na Fresh Islandu, pa vas pozivam da pohodite ako možete i za mene, siromašnog plebejca.