Od trenutka kada se odlučio baviti glazbom, Joe Henry sanjao je da bude trubadur u rangu Dylana. Ili barem Loudona Wainwrighta. Pretenciozno, ali pokazat će vrijeme, i utemeljeno. Jer, evo danas je pred nama već jedanaesti album čovjeka koji niti ima previše toga važnoga za reći, niti ima talenta kojim bi to izrekao na iole zanimljiviji način. Međutim, ono čega Henry ima na bacanje jesu ambicija i upornost.

Doduše, uspjeh je poprilično relativan kada pričamo o nekome tko iza sebe nema ni jednu pjesmu koju bi mogli okarekterizirati klasikom, ili barem hitom. Ali Henryev uspjeh se ne mjeri u milijunima prodanih ploča (na kraju krajeva, čiji se danas i mjeri time), već ugledom jednoga od važnijih producenata i kantautora moderne glazbe, te hvalospjevima od strane svih mogućih mainstream kritičara.

Henry je danas, poput Claptona, Coodera i sličnih imena, postao još jedan apaurin za ionako do bola blaziranu svakodnevicu više srednje klase, ime koje označava ozbiljnu glazbu za ozbiljne odrasle koji vole tu i tamo podsjetiti se vlastitih rock korijena. Simbol jedne isprazne stvarnosti istim onim ljudima koji troše više od nekoliko tisuća eura na uređenje dnevnog boravka, u kojem zatim, dok Henry svira u pozadini, ponosno ističu svoje skupocjene box setove i originalne Stratocastere. S tim da ove prve ne slušaju, a ove druge ne sviraju.

Na početku karijere pokušao je kao klasični singer/songwriter sa akustarom. Nije išlo, jer za suočiti se sa svijetom na tako izravan način nije dovoljno biti zanatlija, moraš imati i osobnost. Te prije svega smisao za humor, kojega zatim koristiš da bi se šalio na vlastiti račun. Nešto kasnije Joe pokušava i sa grupom, izvodeći klasični radio rock. Opet ništa.

Ako ga tada nitko i nije mogao primjetiti zbog kvalitete, uskoro će barem znati za njega preko suradnika koje bira za rad na albumima. Pa je tako na trećoj ploči koristio usluge T-Bone Burnetta i Dona Cherrya. Što legenda bluesa i legenda jazza imaju raditi na albumu nebitna folky trubadura nikome nije bilo jasno. Ali priče su krenule.

Za slijedeću ploču Henry u pomoć dovodi Garya Lourisa i Marca Perlmana iz Jayhawksa, odnosno Golden Smoga. Suradnja počinje nedugo nakon što su ovi postali jedan od najvažnijih bendova žanra u procvatu, country-rocka, izdavši sjajni album pod imenom "Hollywood Town Hall".

Njihova suradnja rezultira pločom "Short Man's Room", remek-djelom žanra. Jedna odlična pjesma za drugom, spoj Henryeva ranjivog vokala te pomalo patetičnih tekstova s vrhunskim aranžmanima i uvijek pozitivnim zvukom Jayhawksa – sve skupa rezultira materijalom kakvome se više nikada neće približiti.

Slijedeći album, "Kindnes Of The World", doslovni je nastavak, ali materijal počinje popuštati pred naletom Henryevih ambicija kao skladatelja i aranžera. I dalje se osjeti duh tog vremena i ljepota folk-rocka Jayhawksa, samo iznad svega ipak lebdi Henryeva skonost kičenju zvuka, te monotonija pjesama koje žele zvučati dramatičnije nego što jesu. Drugim riječima, sve postaje pomalo predosadno i previše slično prearanžiranoj mainstream glazbi koja stilom pokušava pokriti nedostatak sadržaja.

Kako uspjeh nije stizao, Henry će probati i sa nešto žešćim zvukom, za sljedeći album čak surađujući sa ekipom iz Helmeta. Nakon čega pokušava biti novi Beck, snimivši gomilu nabacanih ideja koje ne vode nikamo, od Mobyevskog bluesa, preko trip-hopa do easy listening jazza.

Na osmome albumu po prvi puta pokušava doslovno pokrasti Waitsa i njegove anarhične vizije folka, uz gostovanja Marca Ribota i, pazi sad, Ornettea Colemana. Klasici jazza služe tek kao krinka za dosadu, eksperiment radi eksperimenta, te sada već opasno preseravanje sa lirikom.

U to vrijeme nekako započinje i njegova producentska karijera. Preko rada na ploči Teddya Thompsona, sina Richarda Thompsona, upoznaje Martu i Rufusa Wainwrighta, a zatim i idola Loudona. Njihove dvije suradnje su totalni promašaji, jer Henry pretjeranom upotrebom konzole guši i ono malo što je ostalo od nekadašnje energije jednoga sjajnog kantautora.

Istu sterilnost Henry stvara i na pločama Ani DiFranco, Aimee Mann, Mary Gauthier, Allena Thouisanta i Elvisa Costella, a posebice ubija svaku radost na albumu Solomona Burkea iz 2002. Mislim, ja obožavam Solomona, ali u kontekstu soula 60-ih. Koga normalnoga boli neka stvar za ploče koje on snima početkom novog milenija?

Pogledajte samo sprdačinu koja je Burke danas, čovjek je toliko debeo da ga nose na stolcu kao kakvog cara, jer doslovno ne može stajati na nogama. I onda kao kakva jeftina radio stanica na koncertima svira best of program jer ga nikakav umjetnički angažman već odavno ne zanima. Čovjek zbog kojega se naježim svaki puta kada čujem ''Cry To Me'', danas je sveden na nakazu. Koju je određeni broj ljudi uvijek spreman doći pogledati, ne shvaćajući da njihov posjet rock koncertu više nema neki dublji smisao, umjesto odlaska na misu on je postao ekvivalent posjetu zoološkom vrtu.

Upravo je posjetiteljima zooloških vrtova namijenjen i Joe Henry. Koji usred hvala koja stižu sa svih strana za produkcijsku čaroliju kojom nebitne albuma i dalje čini nebitnima, potpisuje za Anti, konačno jednu pravu etiketu. Gdje odmah nastavlja tamo gdje je stao sa prethodnim albumom, bez elektronika ali sa više Waitsa, jazza i eksperimenta.

Drugi album za Anti zove se "Civilians", i pokazat će se prekretnicom u karijeri. Od opskurna trubadura Henry je konačno postao miljenik svih srednjestrujaških kritičara na svijetu. Hej, pa zaradio je hvalospjeve čak i od Glatka Sralla. U Slobodnoj, između Hajduka i Keruma. Šetam ja tako gradom i u izlogu lokalnog CD shopa vidim "Civilians", između U2 i White Stripes, samo zato jer je dobio pohvale hrpe bezveznjaka bez stava i muda, koji ionako samo kopiraju nešto što je napisao neki govnar u Londonu, jer London je supač i oni što su tamo su tako cool i sve znaju bolje od nas čobana. To što sam nakon godinu dana našao taj isti album zakopan u kutiji gdje su nabacani albumi za 20 kuna, dok su U2 i White Stripes i dalje držali svoje cijene, za neku drugu je priču.

Jer Henry je opet tu, sa novim materijalom, koji ovaj put opet donosi Ribota. Koji, kao i svaki pošteni studijski glazbenik, drka nešto po gitari jer je za to plaćen, a ne zato što mu je životni san svirati svako malo sa Henryem. Mislim, Dave Friedmann je producirao Pipse jer ga je očarao Ripperov talent, dolari nisu sa tim imali veze. Evo, i dan-danas Dave i djeca mu, okupljeni oko roštilja, pjevuše "Dođiiii viloooo dođiiiii" (najluđe od svega, ja stvarno volim tu pjesmu).

Novi album sadrži hrpe orkestracija i čudnih zvukova. Ludnica. Sve kreće sa zvukom big benda iz srca New Orleansa, nakon čega slijedi drama u kojoj se južnjački rocka Jima Whitea susreće sa gotikom jeftinog sintesajzera. Pa imamo minimalističku priča praćenu samo akustičnom gitarom latino prizvuka, uz iritantno pjevanje Henrya. Pa nekoliko čistih rip-offa Waitsa. Itd, Booksa, Čvenk. Ovdje ima svega, a u biti nema ničega, jer tko može slušati stvar od 5 minuta koja je u biti tek maskirani blues bijelog čovjeka sa akademskim pretenzijama. Nema u ovome jazzu individualnosti, već samo uniformiranost. I još je sve brzo kao kornjača sa Galapagosa u punom šprintu.

Tekstualno, umjesto Dylana imate Coelha. Glazbom, imate čovjeka koji želi biti veći čudak od Waitsa, istovremeno i veći kompilator od Coodera. Da mi netko prijeti izgonom u Sudan, ovdje ne mogu čuti ništa više od neutemeljene pretencioznosti.. Ali nema veze, rock klasičari i kukavice i dalje će ovo proglašavati umjetnošću. Što zbog pedigrea stvorenog druženjem sa pravim umjetnicima, što zbog želje da više teoretizira o glazbi nego da je stvara. Vidiš, sada kad malo razmislim o ovoj zadnjoj rečenici, nekako mi je jasnije zašto ga kritka voli. Jer Joe je sličniji njima nego Bobu, Tomu, Bonu i Dubravku. Joe je jebeni kritičar.

Kako god, nakon ovakvog iskustva trebat će mi duple doze Thermalsa, Fleetwood Maca, Steviea Wondera i Dana Berna da se oporavim. Ali oporavit ću se, moram. Jer niti još imam dnevni boravak od par tisuća kuna, niti kopiju Strata u njemu.

http://www.joehenrylovesyoumadly.com
http://www.myspace.com/joehenry2