Očito je da njezina transformacija u Wonder Woman soul divu koja silno želi jednom zauvijek raskrstiti s demonima prošlosti nikako ne paše publici koja ju je ekstatično prigrlila ubrzo nakon hvaljenog prvijenca "Real Life" i drugog albuma "To Survive" s kojim je samo dodatno učvrstila svoju karizmatičnu ranjivost. Ta publika već drugi put zaredom dobiva dokaze s kojima kao da se ne zna nositi, kao da ti pozitivno nabijeni stihovi režu dublje od onih koji su tugom i patnjom dozivali katarzu bez vidljivih dokaza da će se Joan as Police Woman jednog dana ipak pretvoriti u veseli jukebox koji pušta doo-wop i reggae ritmove. Mogu samo zamisliti izraze lica onih koji su se možda nadali drugačijem razvoju događaja u trenutku kada su nabasali na sljedeće izjave: Hey hey I’m not here to be the sufferer for the fears of all humankind ili Don’t want to be nostalgic for something that never was ili čak I would want to do it all over again but I’m tired of my lies. Mislim, još nas je i lagala?!

Joan novim životnim motom definitivno žrtvuje dio svoje patničke karizme, a čini se da dio publike misli kako se to ipak moglo izbjeći. Vjerujem da su to isti oni (tu uključujem i sebe) koji nisu očekivali da će se talentirana kantautorica i multiinstrumentalistica poigravati isključivo i samo s klasičnim formama, već da će njezina transformacija možda parirati onoj koju je Chan Marshall izvela na posljednjem albumu "Sun" ili onoj koju je maštovitija Fiona Apple prezentirala na "The Idler Wheel... ". No, iako je sve odviše klasično, nije baš sve i toliko ekstatično. Nije potrebno biti opsesivan obožavatelj niti je potrebno čitati između redaka da bi se na novom uratku prepoznali osjećaj neodlučnosti i dodatni dokazi da njezin preobražaj nije bio toliko jednostavan.

S jedne strane imamo pjesme koja vrište o ljubavi, sreći i novootkrivenoj slobodi. "Holy City" i "Shame" su najupečatljivije, a doo-wop "The Classic" i uvodna "Witness" su pomalo banalne i zbog toga lako zaboravljive. One druge su one koje kritika u svojim jezgrovitim i šturim recenzijama uglavnom izbjegava spomenuti, a koje će vas ipak podsjetiti na ugođaje s početka karijere. Među njima su definitivno "Good Together" i "Get Direct", a izgleda da se ključ albuma ipak krije u pjesmi "New Years Day" u kojoj Joan naposljetku priznaje da joj se teško rastati od već dobro udomaćenih demona. Ta pjesma najviše priziva prošlost, dajući i uzimajući joj šansu da ponovo zavlada. Kao beskrajna svađa između dvije dijametralno suprotne ličnosti koje ne mogu jedna bez druge, kao dva glazbena svemira koja se susreću u naizgled nebitnoj pjesmi na albumu s kojim autorica želi izbrisati vlastitu prošlost koristeći se prvenstveno šprancama provjerene glazbene lektire. Ako uz navedene pjesme pridodamo i ogoljenu izvedbu "Holy City" postaje još jasnije da Joan neće tek tako odustati od intimnije forme s kojom se proslavila. 

Prije tri godina sam u recenziji zaključio da: "The Deep Field" nije samo hrabar pothvat, nego i album nakon kojega Joan nikako ne bi smjela ostati samo bivša djevojka Jeffa Buckleya kojoj se prije koju godinu slučajno desio uspješan prvijenac. Ponovno spominjanje njegovog imena definitivno više ne bi trebalo biti potrebno, a kamoli fer ako uzmemo u obzir da s tom izlizanom manipulacijom Joan vraćamo u kontekst iz kojega se silno želi izvući. Ali ako i zanemarim to nepotrebno žutilo bilo bi više nego sportski priznati da sam u nečemu ipak pogriješio. Potez snimanja drugačijeg albuma bio je hrabar, ali očito sam se prevario misleći da će s njime naredati nove hvalospjeve. Drugim riječima, "The Deep Field" i "The Classic" definitivno nisu promašeni, ali neće ni postati albumi zbog kojih ćemo ju pamtiti.

A možda je problem u svima nama koji bolujemo od kronične potrebe za tužnijim verzijama pjesama? Nama koji si bez potvrđenih dijagnoza samo umišljamo tu potrebu. A i svima nama koji uvijek očekujemo nešto novo. Autoričina sreća je ipak nešto važnija i vrjednija od naših zabluda i očekivanja. Život je predug da bi ga trošila samo na vožnju u krug. Kompromisi rijetko pišu značajne albume, ali sumnjam da će ikada zasmetati vjernim fanovima koji dobro znaju s kime imaju posla. Svim ostalim padobrancima zbog sigurnosnih razloga savjetujem da krenu od početka karijere.