Sudbina Justina Broadricka me pomalo podsjeća na one Marka Kozeleka i Marka Eitzela, na karijere koje iz godine u godinu opstaju zbog uskog kruga najvjernijih obožavatelja, onih koji nikada neće zaboraviti koliko su njihovi heroji nekada bili važni, oni vjernici koji se više ni ne zamaraju što su ti heroji pomalo nevidljivi za veći dio nekadašnje a kamoli potencijalno nove publike. Doseg je malen i sve se više smanjuje. Čini mi se da tu ne pomažu čak ni kultni Godflesh, Sun Kil Moon i Red House Painters, a kamoli sve blijeđe sjećanje na prevažne American Music Club čija reizdanja kultnih albuma više nitko ne spominje.

Osim toga sve je jasnije da i naše školske zadaćnice o tim herojima postaju nevidljive i pomalo dosadne. Osjećaj ponavljanja je neminovan i kontraproduktivan, ali ništa nije gore od grižnje savjesti zbog preskakanja izdanja. Kako izbjeći recenziranje albuma izvođača kojeg tekstovima pratiš od samog početka pot liste? Pa čak i kada je izdanje prosječno. Što je uopće prosječno za nekoga tko je već duže vrijeme u intenzivnoj vezi s bendom ili izvođačem? Zar pot lista nije pokrenuta samo zato da bi pisali što god nas je volja i najčešće iz potpuno subjektivnih razloga? Uostalom, ne mogu se sjetiti ni da li se Pitchforku u posljednjih par godina desilo da preskoči neko od važnijih izdanja Broadricka, Kozeleka i Eitzela. Sada bi me Gogo odmah napao da Markani nisu imali prosječnih albuma, a ja bih to potvrdio i dodao kako se to nije desilo niti Justinu. U čemu je onda problem?

Priznajem da smo Justin i ja u zadnje vrijeme imali malu krizu. Neko sam vrijeme pokušavao popratiti skoro svaki njegov značajniji potez, ali ta faza nije potrajala dugo. Gotovo je nemoguće predano pratiti svaki projekt i učestala izdanja, a kamoli o svakome ponešto i napisati. U jednom mi je trenutku čak postalo nezamislivo ponovo pisati o Jesu, Justinovoj najpoznatijoj inkarnaciji u posljednjih desetak godina (ako ne računamo sporadične koncerte i najavljeni povratnički album s Godfleshom). Nakon gomile svakakvih među albumskih izdanja, a pogotovo nakon trećeg albuma "Ascension", postao samo prezasićen projektom i krizom identiteta kroz koji je isti prolazio. Postao sam dio njegove krize. Trebala mi je pauza koja se na kraju ipak nije desila. Nakon prevelikih očekivanja i gomile manjih izdanja svako sam novo počeo prihvaćati onakvo kakav jest, pomalo nedorečeno i u vječnoj potrazi za nekim novim smjerovima koji nikako da se ukažu. Zato je i kod novog albuma očito bilo lakše stati na loptu i ne ponuditi ništa novo.

"Everyday I Get Closer To The Light From Which I Came" je mirenje s trenutnim mogućnostima, odnosno smiraj nakon doslovnog silovanja zvuka i vizije projekta. Justin priznaje da se vratio nekoliko godina unatrag i pomalo žali što je na posljednjem albumu pokušao napraviti kantautorsku diverziju. To pripisuje druženju s Markom Kozelekom i izdavanjem za njegovu izdavačku kuću Caldo Verde. Sumnjam da se ozbiljno kaje zbog zbližavanja s legendom i osobnim herojem, ali očito ga je to druženje udaljilo od primarne vizije projekta. To ne znači da se vratio kombinaciji zvuka s prva dva najbolja albuma, već da se ponovo usredotočio na sporogoreće teme koje se lako asimiliraju sa tupilom i melankolijom, stanjima koja slijede nakon stresa i sivih popodneva.

Problem je što je "Everyday I Get Closer…" isto pomalo nedorečen. Album koji to nije. Samo pet pjesama od kojih jedna traje sedamnaest minuta i pomalo podsjeća na maratonski kolaž "Infinity" (izdanje iz 2009. koje se sastoji od jedne pjesme u trajanju od skoro 50 minuta i kojemu Justin ne priznaje status albuma). Pjesme koje kao da su se mogle naći na bilo kojem vanrednom EP ili sličnom manjem izdanju. S druge strane kroz tih pet komada reflektira se veći dio autorovih najboljih trikova. Uvodna "Homesick" čak podsjeća na pop strukturu s prethodnog albuma koju je Justin silno želio izbjeći.

Nešto je ipak zajedničko svim numerama na novom albumu – neuobičajeno česti nanosi nježnosti. Što je i logično obzirom da je postao otac. Sedamnaestominutna "The Great Leveller" je u biti meditacija o novonastaloj životnoj situaciji, o prinovi uz koju Justinovi svakodnevni demoni više ne mogu i ne smiju biti u prvom planu. Razlog za neku novu usredotočenost koja mu očito nedostaje. You will show me the path that never ends and why i lose my way on the path that never ends

Inspiracija za Jesu skoro uvijek proizlazi iz sivila, ali tako funkcionira samo da bi neutralizirala njegov zlokobni učinak. Jedini lijek za Justinovo stanje uma je uporno i stalno stvaranje on the path that never ends. Promjene se još uvijek ne naziru, ali vrlo dobra konstantnost je više nego osigurana.