Gomilica demo snimki koje je tada srednjoškolski bend stvarao devedesetih godina prošlog stoljeća poslužila je kao inkubator sjajnoj kompilaciji 'Wide Open Space', objavljenoj krajem spomenutog desetljeća upravo oko gašenja bendove aktivnosti, i to kao klasičan samosprž-CD nosač zvuka kultne diskografske kućice, odnosno sobice, My Room Records, očekivano limitiranih distribucijskih kapaciteta. Nabavljen preko mojih nekadašnjih kolega iz Nomada – u kojemu su Jennifer's Band i prije priključivanja moje egzaltirane navike hiperventiliranja oko sve lijepe muzike bili proglašeni najboljim hrvatskim bendom – taj mi je bestof, u kombinaciji s polubootlegom nastupa bendova frontmena Mladog Vlade na Radiju Našice, standardne žalopojke oko propuštanja koncerata bendova raspuštenih prije mojeg vremena začinio boli da sam ih promašio tek za 400 kilometara između Splita i Zagreba te koju godinicu u tom smislu zakašnjelog dolaska u metropolu na faks.

Ako Jennifer's Band možda i nisu bili najbolji hrvatski bend (barem tog trenutka), što od mene nećete uspjeti izvući ničime manjim doli profesionalnim mučenjem puštanjem Metallice ili barem Adastre, onda nedvojbeno jesu začeli neke od budućih najboljih hrvatskih bendova, fantazmagorične i izmičuće The Moody Brooders, koje predvodi spomenuti frontmen Vlado, te raspjevane heroje Benchwarmers, u kojima pjeva, piše i gitaru svira nekadašnji Jenniferin bubnjar Vatroslav Miloš. Upravo je povezanost tih dvaju bendova s najdražim diskografskim oligarhom Matijom Habijancem i njegovom etiketom Noisy Night – za koju su Benchwarmers izbacili divan album 'Define Success', a The Moody Brooders bi uskoro trebali album/nešto/prošireno reizdanje eponimnog EP-ja – i rodila ideju prigodnog obilježavanja dvadesete obljetnice Jennifer's Banda te najavom o objavljivanju klasične 7-inčne vinilne singlice s dvostrukom a-stranom i poljuljala nostalgično tlo pod mojim nogama. U duhovitom i informativnom promo-tekstu Vlado je dvadeseti rođendan – tinejdžerskog, razbarušenog, nevinog, nabrijanog – benda proglasio uznemirujućom prigodom, čemu sekundiram i vlastitom nevjericom da me već desetljeća dijele od provođenja studentskih godina uz bend uz koji nisam stigao na vrijeme provoditi tinejdžerske.

Gledajući tako, ta je uznemirenost itekako logična nuspojava ranije navedene dezorijentiranosti, mentalnog i emotivnog skakutanja po vremenskoj crti kojoj crvenom bojom označene koordinate postojanja benda i skladanja ovih dviju prekrasnih pjesama 'Nothing To Do' i 'So' krajem devedesetih te njihova objavljivanja sredinom desetih uključuje još i njihovo snimanje sredinom nultih! Da se ne izgubim ni ja sam, ponovit ću: pjesme su (jedini stalni članovi grupe od početka do kraja) Vlado i Ante Živković napisali 1998., snimili iz zabave 2004., kada se bend već bio izgubio i iz retrovizora, da bi se ponovno na obzoru pojavio tekuće 2015., kada se, pretpostavljam ovlaš nabačena, misao o pokušaju spašavanja izgubljenih snimaka nekim čudom doista i realizirala u još jedan prekrasan unos u sve bogatiji i ponosniji katalog Noisy Nighta. Iako je moje referentno polje isključivo 'Wide Open Space', pa moram priznati kako postoji mogućnost da prašnjavi podrumi bendovih članova na zavijajućim kazetama čuvaju i još ljepše pjesme, zaista mislim da ne pretjerujem u doživljaju obiju pjesama ne samo kao izvrsnih pokazatelja bendove fascinantne pop strane nego i kao njegovih ponajboljih radova. Iz ove je perspektive tako sasvim razumljivo kako su snimljene nešto kasnije, kada se davnašnji instinkt za alternativnijim bučanjem i izgarajućim distorzijama donekle ukrotio i malčice podčinio mekšim, toplijim melodijama.

Iako su na poleđini omota obje pjesme navedene kao a-strana, 'Nothing To Do' je ipak zapisana poviše 'So', što nipošto ne bi trebalo signalizirati ikakav hijerarhijski odnos, ali što svojim kontrastom brzoga, poletnoga ljetno-popodnevnog jingle-janglea 'Nothing To Do' i meditativne sumračne melankolije (da opet citiram Vladin promo: stanja koje pogađa mnoge indie-rock tinejdžere) 'So' ugodno podsjeća na vjekovni koncept vinilnog singla koji hitu nalaže prvu stranu, a ozbiljnijoj numeri potpore drugu. 'Nothing To Do' je baš punokrvni hitić za indie-plesnjake, koji se zaraznim ispreplitanjem kulerskog basa i razdragane gitare brine oko pokretanja na ples, odnosno skakutanje kakvo na žanrovskoj sceni ima status plesa, dok melodijom koja klizi od naznaka euforije do blage rezignacije i natrag te tekstom koji ljubavnoj opčinjenosti pridodaje nužan sastojak dvojbe omogućuje i nezaustavljivost opetovanih kućnih slušanja. 'So' je fina, opuštajuća, plutajuća pjesma ponajviše na tragu Vladinih soundtracka za noćno kupanje kakvi mu izgleda automatski procure iz prstiju po žicama gitare kad god si dopusti malo nujnosti, a od kojih su 'Freedom' i 'Say Goodnite' The Moody Broodersa najbolji primjeri, iako se ova mjestimično ne libi ubaciti i u višu brzinu.

Zajedno, u slatkom i kratkom paketiću, ove dvije pjesme, ova dva pola nezavisnog pop-rocka, koji specifičnošću Vladinoga glasa i osjećaja za melodiju onemogućuju da njegove bendove zamijenite za ikoje druge, vrlo sigurno navigiraju naznačenim treskajućim mentalnim krajolikom u koji sam upao i bez pretjerane želje za novom porcijom nostalgične opsesije. Davno sam bio obznanio kako su moja prijevozna sredstva pješke i pjesme, pa sam siguran barem u tom pogledu, a kada dvije ovoliko upečatljive pjesme ukupno traju tek 5:15, onda ih je zaista problem prestati slušati; malo ih što može dostojno naslijediti, a pet minuta vremena se za sebe i njih može ukrasti i usred najžešćih stiski obaveza i poslova. Međutim, 'Nothing To Do' i 'So' zajedno čine i još nešto, a to je posljednjih godina pomalo obezvrijeđena titula singla godine. U bukvalnom smislu čvrstoga vinilnog izdanja, bez kerefeka u smislu računanja i spotova i downloada i streamanja, preveliku konkurenciju ovom prigodom Jennifer's Band zapravo i nemaju, ali i uslijed atavizma fraze o singlu godine i onda kada govorimo o pjesmama uopće nisu bez realne šanse, još realnije zasluge te najrealnije ljepote.

Prvotno planiran kao prilog Noisy Nighta sve suludije razvikanom Record Store Dayu, i ovaj je singl isprva pao žrtvom pretvaranja tog nekad smislenog praznika u još jedno oružje industrijina preživljavanja približavanjem hipsterskom modelu traganja za svojim kvazi-distinktivnim kulom, baš kao i, recimo, odličan debitantski album Esc Life, koji još uvijek čeka svoj vinil. Ali nije svako zlo za zlo, jer bi nas eventualno pogađanje toga planiranog datuma možda bilo i lišilo potrebe promoviranja izdanja najljepšim i najlogičnijim načinom – večerašnjim (utorak, 9. lipnja) koncertom ad-hoc skupine The Noisy Knights u Močvari! Na njemu će se Vlado i njegovi suradnici i prijatelji prošetati kroz repertoar kako već spominjanih tako i dodatnih bendova iz familije My Room Recordsa (npr. Texaco Motor Oils, Ejesus + Munchkin...), a s obzirom na to da je riječ o jednom od najljepših autorskih kataloga ne samo našeg indie-rocka, za kraj i dodatnu preporuku složit ću osobni top 5 Vladinih pjesama, uz napomenu da 'Nothing To Do' u njemu nedvojbeno ima svoje mjesto, ali mi se sad ne da razmišljati gdje točno. Nije ni bitno.

1. The Lake (Mladi Vlado i prijatelji 'Dead City Radio Našice 24.09.2000.') – doom-folk kakav odzvanja samo hodnicima srca zaljubljenog indie-rock tinejdžera.

2. Cornflakes (Jennifer's Band 'Wide Open Space') – džepna verzija epske urbane širine Tindersticksa s oštrom violinom koja probija i dublje od stiha Don't you think it's sad how I can't get laid?

3. Sinister (The Moody Brooders 'The Moody Brooders EP') – do pojave prijatelja iz (The) Lesser Men nedvojbeno najbolji power-trio hrvatskog indieja, najjednostavnije rečeno, pokazuje kako se to radi. Što to? Pa sviranje rokenrola. To to.

4. Gorgeous (Mladi Vlado i prijatelji 'Dead City Radio Našice 24.09.2000.') – nježna ljubavna balada kakvu samo pukim slučajem prvi nije napisao Gram Parsons tijekom druženja s Emmylou Harris. Bekvokale pjeva stanovita Nana, kaže omot, i ja sam tek ovog trenutka skužio o kome se radi. Glup sam.

5. Gone (The Moody Brooders 'The Moody Brooders EP') – Scarce su jedan od mojih najdražih bendova – obavezno provjerite 'Deadsexy' – a u periodu kada od njih nije bilo ni traga ni glasa ovisnost sam hranio njihovom hrvatskom varijantom.