Jedna od najdebilnijih, ali svejedno bezrazložno vrlo često prihvaćanih, teza o vrednovanju umjetničkih djela ili naprosto djela nastalih u okvirima ljudskog djelovanja koji mogu kreirati umjetnost, jest ona da će vrijeme donijeti ispravan sud. Vrijeme će pokazati, izlizana je prečica šupaka koji se boje iskazati svoj stav da se ne bi pokazalo kako je on u raskoraku s većinskim. Što da i ispadne tako? Ako svoju procjenu možeš argumentirati, makar i samo sebi, onda si uglavnom u pravu (što nikako ne znači da ovime diskreditiram i svoj povremeni hobi polu-kritičara, jer ako se netko ne slaže sa mnom, onda jednostavno ima pogrešne argumente!). Mislim, normalno da će vrijeme pokazati ishode tržišno-komercijalne utakmice, d'oh, Nostradamuse!, ali pretpostavka da su godine ili desetljeća razmaka između pojave i prosudbe poželjna taktika padaju u vodu samim podsjećanjem na činjenicu da se neki zločinci iz šezdesetih (Jimbo Morrison, Janis Joplin...) još uvijek drže na pijedestalu, dok neki istovremeni majstori (npr. The Lovin' Spoonful) ostaju zanemareni. Više vremena omogućuje dublje poznavanje, svakako, ali promjena prvotnih stavova ne znači nužno zaokret u pravom smjeru, čovjek može i skrenuti, s ceste ili s uma. A golema količina muzike, pritom, i funkcionira kao izravan odgovor na instinktivne nužde, kojima naknadna, odvojena racionalnost i nije najbolja prijateljica.

Zašto sam onda ja sam gotovo mjesec i pol dana čekao za pismeno hvatanje u koštac s ne-baš-ali-ajde-tu-negdje najrazvikanijim ovogodišnjim albumom, prvom potpuno partnerskom cjelovečernjom kolaboracijom Jay-Zja i Kanyea Westa, dječje grandiozno nazvanom "Watch The Throne"? Pa, osim što mi je jedna od omiljenih kategorija zabave prigovaranje drugima ono što radim i sam, uslijed koje sam čekao da malo vidim što kul ljudi s kojima se želim složiti misle o albumu pa da isto smijem misliti i sam, profesionalno recenziranje koje uključuje nabavku albuma i predozirano binge-slušanje preko noći da sutra ujutro možeš biti prvi jednostavno (više) nije moja spika. Nije važno biti prvi, važno je biti u pravu. A to mogu biti samo ako albume recenziram tek onda kada ih znam napamet, kada ih uopće ne moram slušati tijekom pisanja teksta, što, dakako, ne znači da ih doista i ne slušam, jer dobrih pjesama nikad dosta pa uvijek treba iskoristiti prigodu za estetski užitak. Samo, u neočekivanom zajebu svemira, u cijelom prohujalom periodu od objavljivanja albuma još se nije uspio roditi nekakav koliko-toliko univerzalni konsenzus iza kojeg bi stali i slučajni prolaznici, ali ni potencijalan fajt suprotstavljenih fanatika, na kakav smo barem u hip-hopu uvijek mogli računati. Što se dogodilo? Jigga i Ye nisu toliko bitni da se o njima žešće raspravlja? Teško. Ili se meni teško s time pomiriti.

Još je Lester Bangs prije više od trideset godina rekao kako se više nikad nećemo ni oko koga složiti kao što smo se bili složili oko Elvisa, naslutivši neizbježno rascjepljivanje dotad relativno unificirane muzičke scene na uvijek sve manje i manje podžanriće. Okej, bilo je velikih imena i poslije, osamdesete su još i uspjele u orbitu ispaliti nekoliko first-name-only giganata, ali gotovo da nitko više i ne pomišlja napasti mjesto u centru, čiji se vlasnici ionako izmjenjuju skoro na dnevnoj bazi. Lako je čuvati takav tron. Upravo to je prvi, ali, na svu sreću, i jedini pravi poraz ovog albuma – Jay-Z i Kanye West s pravom su percipirani kao goleme zvijezde, jedna u neočekivanom stadiju zadržavanja svoje popularnosti i nakon kreativnih vrhunaca, dok drugoj, jednako neočekivano, stabilna usputna karijera izazivanja nevjerice javnosti nimalo ne šteti u procesu polaganog koračanja prema onome što sam u prethodnoj rečenici naznačio nemogućim. A opet, album kao da je već ispario iz kolektivne svijesti. Nekoliko dana zajebancije s naslovom, standardna procedura poštovanja napora industrije da album izgradi u događaj, solidna reakcija dugogodišnjih fanova i, mic po mic, nismo se ni okrenuli a "Otis" već silazi čak i žanrovskim ljestvicama, bez da ga je ijedan od triju naknadnih singlova dostojno zamijenio. Prozirna podvala ljubomornog nadziranja neželjenog curenja albuma pod brižnu želju da svi fanovi diljem svijeta dobiju priliku album nabaviti u isto vrijeme čak i jest pogurala zavidnu prvotjednu prođu, ali Weezy ih je svojim znatno inferiornim albumom razbio i više od duplo.

Ali mu je zato album, ako niste primijetili, znatno inferioran! Cijeli ovaj gore skicirani kontekst, odnosno njegov dio, kod nas, s ove strane velike bare i nekoliko omanjih barica pride, zapravo ne igra nikakvu zapaženu ulogu. Da, svijet je globalno selo, internet i kamere i Murdoch i CNN, i možemo to pomnožiti još s otprilike 50, ali Jay-Z i Kanye West u našem su raju na Zemlji još uvijek prvenstveno neki crnci što se deru i japajakaju, iako je Kanye prošle godine dosegnuo i dio intelektualne publike koja dizajnira kupaonice u pauzama odlazaka u Sirup i na PechaKuchu. Meni je važna muzika, beatovi, podloge, semplovi, tekstovi, hookovi, kako koja stvar leži u mp3 plejeru na zajebanim gradskim ulicama, a detaljno, studiozno, akademski usustavljeno i fanovskim poznavanjem poduprto kontekstualiziranje koje je na www.grantland.com napisao Hua Hsu ionako ne može biti nadmašeno. Kratki sneak-peak – žanrovski je album označio kao income-gap rap! Šta da ja onda uopće trabunjam? Osim o dojmovima koje u moje uši direktno ispaljuju pjesme same, tijekom slušanja kojih uopće ne razmišljam o paralelnoj okomici koju "Watch The Throne" udara na trenutačno stanje američkog društva. Jebiga, ako je izvjesno da će mi se vrlo brzo dogoditi da kao vrhunce liričke akrobatike izdvajam praktikante pičaka i pištolja, kako da se onda pravim da mi je moralno neprihvatljivo slušati trijezne bogataše koji se u svojim tekstovima pijano razbacuju luksuznim statusnim simbolima? Koliko znam, a FBI možda ima drukčije informacije, nikoga ova dvojica nisu ubila da bi svoje novce zaradila, a Jigga je ionako rijetko kad toliko kul kao kada nalazi stalno nove kutove prepričavanja svoje rags-to-riches epopeje.

Mene osobno jako zabavlja i činjenica kako se tijekom trajanja albuma Jigga i Kanye često, nekad ciljano, ali uvjerljivije nonšalantno i usputno, kurče mnogim opskurnim brendovima iz svijeta najvišeg luksuza. U krugu onih kojima je samo ime Margiela dovoljno da znaju o čemu se radi nema potrebe naglašavati očito, takvi prepoznaju i cijene u tišini, izdaleka. Šepurenje je namijenjeno frajerima u kvartovima, ali takvi će, poput mene, morati guglati da bi spoznali čime se to Kanye hvali, ako uopće imaju pristup kompu. Okruženju u kojem su se rodili ni jedan od dvojice autora nije dopustio da ga zakopa u blato, samo što su se obojica znalački koristili potencijalima njegovih karakteristika unutar hip-hop industrije, uspijevajući se fizički preseliti u elitne četvrti bez da itko ozbiljnije propituje njihov duhovni odnos s korijenima. U ponedjeljak navečer na HTV-u napokon prikazanoj prvoj epizodi kultne "Žice", gangsta igrači se voze i u autu slušaju "Izzo (H.O.V.A.)" – inače i do danas najbolju Jigginu stvar, ergo, najbolju hip-hop pjesmu uopće – pokazujući tako na plastičan način koliko je grab-money kultura sveprisutna unutar zajednice kojoj svi, i dilerski dvojac u autu i mogulski dvojac na albumu, bespogovorno pripadaju. U njoj, nekako je suvišno uopće i pokušavati ikome ukazivati na komparativne prednosti pristupa manje-je-više. Više ovdje nije samo više, nego i opipljiv dokaz uspjeha, a do njega se dolazi samo ako radiš dobro, kako uči geto-katekizam. Da su na počecima svojih karijera Džej i Kej razmišljali drukčije, nikad ne bi snimili niti prve pjesme.

Samo, da su snimajući ovaj konkretan album razmišljali drukčije, da su malo smanjili grandomaniju, Jay-Z i Kanye West danas bi imali novi klasik u svojim rukama, dok ovako ostaju na brojkama od 4 ("Reasonable Doubt", "Vol. 3... Life And Times Of S. Carter", "The Blueprint" , "The Black Album") i 2 ("The College Dropout", "Late Registration"). "Watch The Throne" je doista izveden besprijekorno, na njemu nema ni jednog jedinog trenutka koji je mogao biti pogođen bolje, jednom kada je u koridorima moći dogovoreno kako bi stvari trebale zvučati. Kvaka je samo u tome što je album naprosto krivo zamišljen, ili barem ne spada u domenu mokrih snova kakve bih imao da je ova suradnja bila najavljena prije nekih 5-6 godina. Ono što smo dobili prilično se točno može opisati jednadžbom "My Beautiful Dark Twisted Fantasy" + "The Blueprint 3", dakle, spajaju se Kanyeovo eksplicitno priznanje kako je svjestan da prava pop zvijezda može postati samo šaranjem po drugim žanrovima, kao i klasična zabluda o postojanju hijerarhije u kojoj orkestri i zborovi označuju višu razinu, s Jayevim razumnim prihvaćanjem aktualnog stanja u kakvom na vrhu opstaje zatomljenjem pojedinih instinkta. Ja jesam tek jebeni nostalgičar, priznajem, ali iskreno mislim kako bi u ovoj suradnji Jigga trebao biti taj koji daje konačan amen izboru beatova – pa, upravo je tako i lansirao Westovu karijeru, među ostalim – pogotovo što je na albumu tek jednu jedinu stvar producirao sam Kanye, surađujući s brojnom bulumentom na ostalima. Da je riječ o klasičnom dublu reper-producent, onda bih album i gledao naočalama kroz koje se vidi samo postignuti učinak. Ovako, malo ŠBBKBB-a je neizbježno.

Možda, zapravo, ne bih ni pomislio kako bi pravi vatromet i praznik omogućio tek onaj nepostojeći album koji bi spajao prvi 'The Blueprint' i 'The College Dropout', onaj žuđeni soul party u stražnjem vrtu prije odlaska u klub gdje stvari bengaju i drmaju, da baš ta jedna jedina pjesma koju je producirao Kanye sam nije najbolja na albumu i stilski donekle izdvojena. 'Otis' nema refren, niti poplavu zvukova, ima sempl, beat i sjajan dvostruki raprezenting preko podloge koju najvećim dijelom čine uzdasi velikog soulmana iz naslova. Mikrofon i gramofon su sve što reper treba, škrtost je ovdje suzdržanost, pa sačuvana energija eksplodira u superkul stihovima u kojima se vidi kako sam, nazvavši svoj nikad objavljeni album 'Pun kurac pristojan', bio veliki um koji slično misli. U najboljim stihovima albuma, Kanye luduje: Luxury rap, the Hermes of verses, sophisticated ignorance, write my curses in cursive. Kao da se u ovoj pjesmi uz Jayev nadzor nad cijelim projektom, u kojem služi kao hip-hop svjetionik koji Kanyeu ne dopušta da odluta predaleko preko žanrovskih granica, najviše čuje i Jayev instinkt za trganje mikrofona. Ne sjećam se kada sam posljednji put prije spota za ovaj singl Jiggu vidio da se bezbrižno smije.

Tu diskrepanciju između uspješno obavljenog planiranog posla koji su zamislili autori i smjera kojim sam ih nekada osobno slijepo slijedio, nadajući se da ćemo svi skupa ostati na istom putu, ipak najbolje ilustriraju pjesme koje su ili promašene ili nečim neobjašnjivo nagrđene. Srećom, prvih je jako malo, a kod drugih su elementi koji im ne pašu kao saliveni ipak, u široj slici, zanemarivi. Veliki problem albumu predstavlja mlak početak, pa sve do treće pjesme, finog electro-hopa "Niggas In Paris" koji je mogao doći i s londonskih ulica, treba čekati na pun pogodak. Uvodna "No Church In The Wild" prilično je jeftina drama s imbecilnim stihovima Franka Oceana o tome što bog predstavlja nevjerniku. Pa, ništa, prika, samo lošu inspiraciju za loše pjesme, ako je suditi po ovome. Usporeni europop s kraljevskih dvora "Lift Off" s Beyoncé ne uspijeva izvući ni pristojan groove, iz jednostavnog razloga što je promašila album. Na "4" bi bila ponajbolja pjesma, jer je, realno, riječ o pjesmi Beyoncé na kojoj s nešto stihovne siće gostuju Jay i Kanye, a ne obratno. Jay ispao papučar? Događale su se i bizarnije priče. Ajde, da ne ispadne totalna pičkica, tu je odlična politički nekorektna "That's My Bitch", tvrdi funk s modernim synthanjem preko brejka koji smo čuli već sto puta, ali koji uvijek razveseli čovjeka, pogotovo kad u takvom društvu čuje bespolnu Elly Jackson iz La Roux i tankoćutnog Justina Vernona iz dobre zime.

Gomila svih živih i neživih producenata u suvozačkim sicevima, gomila kreditiranih i nekreditiranih gostiju, gomila zvukovnih detalja i strukturnih zaokreta unutar pjesama – zbog svega navedenog može vam se učiniti kako album traje znatno više od svojeg realnog trajanja, ali zapravo vam za nj treba tek onoliko vremena koliko zahtijeva čitanje ove recenzije. Šesnaest pjesama nije malo (naravno, svi ionako samo pišu o deluxe verziji, s one zloglasne tri minute tišine na početku "Illest Motherfucker Alive", ali i s ponajboljim trolistom stvari na samom kraju), istina, ali prosječno trajanje od oko četiri minute nije ni previše, ni po kakvim mjerilima. Najbrže prolijeću one pjesme odrađene čistim hip-hop jezikom, od kojih "New Day" donosi neočekivani susret titana, jer se Kanyeu na produkciji pridružuje nitko drugi doli master RZA, što je iskorišteno za elegantni shout-out Raekwonu i njegovoj "Incarcerated Scarfaces". Kanye i Jay se ovdje smiruju, gase motore mlažnjaka i daju u misli o svojim budućim, još uvijek nerođenim sinovima. Kanye je pomalo i duhovit (I might even make him be Republican, so everybody know he love white people), no Jigga naprosto ubija još jednim otvaranjem kulerskog srca: And if the day comes I only see him on the weekend, I just pray we was in love on the night that we conceived him – "Song Cry" dobila dijete. Melankolična pjesma klasičnog hip-hop beata donekle je iznevjerena refrenom u kojem je semplirani vokal Nine Simone propušten kroz Auto-Tune (dvije godine nakon smrti te naprave, a, Jay? Okej, hip-hop jest igra uskakanja samom sebi u usta), što je prava šteta, jer bi jedan, na primjer, Anthony Hamilton izravnim pjevanjem od ionako odlične pjesme napravio soul himnu novog milenija.

Sličan teritorij mixtapea kakvima moji omiljeni Jadakiss i Sheek pune pauze službene diskografije posjećuje se još na samom kraju albuma, u "Primetime" i "The Joy". Spominjanje predsjedništva D-Block mnogi neće doživjeti kao pohvalu, ali Jigga bi je morao pozdraviti barem zbog stilske analogije, s obzirom da se oduvijek trudio jednom patikom ostati u hoodu, makar ona koštala i koju keku dolara. Slatki su to primjerci opuštenog headbanginga, u produkciji, redom, No I.D.-ja i Petea Rocka, pa ne čudi da se na posljednjoj, između refrena posuđenih od Curtisa Mayfielda, nalazi i ovo Kanyeovo remek-djelo: This beat deserves Hennessy, and bad bitch, and a bag of weed – the Holy Trinity! Ako vam iz navedenog nije jasno kako točno taj beat zvuči, očito nikad niste slušali hip-hop. Iako su obojica meštara ceremonije vrlo blizu razina svojih osobnih vrhunaca, "The Joy" je, ajde dobro, uz "Made In America" (skoro dobra kao "Hey Mama", samo da nema dosadan ambijentalni tepih u podlozi), jedina pjesma na kojoj je Kanye odnio kakvu takvu pobjedu nad Jayem, makar nakon mrtve trke. Naravno, sumnjam da im je nešto takvo uopće bilo u planu, ali barem se Jay ne čini nesposoban za makijavelističku pozadinu ovog tipa. Ako je vragov najveći trik bio taj da je ljude uvjerio da ne postoji, možda je najlukrativniji potez biznismena Jigge bio taj da se sprijateljuje sa svim ozbiljnim pretendentima na, opa, evo ga više, prijestolje. Tko li će ga znati? Nema sukoba s jakim konkurentima, pa ima pobjede – da, u "Gotta Have It", The Neptunes na Orient-Expressu beatu by numbers, uspoređuju se i s Miami Heatom. Čekaj, je li itko čuo za nekakvog Dirka?

Svejedno, iako je u svojoj karijeri ostavio i moćnijih tekstova, teško je Jiggi osporiti kako je još jednom dokazao svoju tehničku superiornost, bilo da se opet pretvara u starog Jaya iz bakine kuhinje u "Made In America", bilo da u "Illest Motherfucker Alive" pokazuje kako i prekooceansku sintetiku svojom nesvakidašnjom kadencom učas može pretvoriti u zvuk boomboxa u Marcy Projectsu. Možda i drugi reperi imaju prepoznatljive flowove, ali to samo znači da oni teku kako ih ritam nosi, dok Jigga kroz valove pliva svojim tempom, svojim stilom, neuhvatljivo, poput jednočlane verzije američke štafete 4x100 mješovito Peirsol – Shanteau – Phelps – Walters. Kanye, zapravo, u društvu s velikim učiteljem zvuči kao da je sve lekcije svladao i internalizirao, s obzirom na to da se njegov razigrano-paranoični melodiozni stil sasvim lijepo slaže s Jigginim bahatim eksplozijama. Simbioza je to koja u reperskom smislu najslađe plodove daje na davno objavljenome prvom singlu "H.A.M.", u kojem dva čvrsta versa ama baš ničim nisu zaslađena, ali se produkcija Lexa Lugera nekako ne bi smjela naći na albumu koji potpisuju njih dvojica. To da, ako ćemo iskreno, u zvučnom smislu nimalo ne odudara od ostatka, čak ni unatoč iritantnom dramatičnom orkestru iz filmova o nigdjezemlju (klasičan Kanyeov preseratorski potez, ruku na srce), stvari donekle stavlja u perspektivu.

Nesporne vrhunce albume, koji bi to bili i u mnogo jačoj konkurenciji, ipak prizemljuje nekoliko stvari za koje nije sasvim jasno zašto ne funkcioniraju kako treba potpuno, je li riječ o jednostavno slabijim pjesmama, potpunim stilskim razmimoilaženjima kakva smetaju čak i na albumu bez čvršće stilsko-tematske kohezije, ili su Jigga i Ye kod njihovih snimanja bili malo u leru, od sinoćnjeg tuluma na vrhu Eiffelova tornja. Već spominjana "Gotta Have It" mlaka je i već potrošena stilska vježba, a "Welcome To The Jungle", koja zvuči onako kako zamišljam da zvuči neki novi, meni još neotkriveni sub-stil dubstepa, neugodno podsjeća kako je Swizz Beatz svoj zadnji baš mastan beat odradio još na – ajde, neću biti zloban pa navesti "Ruff Ryders Anthem" ili "Things That U Do", ali ni mnogo poslije. Jedino što pjesmu izvlači jest Jiggino neočekivano priznanje da je fuckin' depressed (odakle to, majstore, pobogu?), ako uopće stignete do toga nakon otvaranja u kojem se najveći reper svih vremena uspoređuje s Axlom Roseom. Znam da više pratiš indie od classic rocka, legendo, ali taj luđak je prestao biti relevantan taman negdje kada si ti započinjao svoju karijeru. "Why I Love You" me od Cassiusa sempliranim i prepjevanim refrenom zna napizditi, ali i produbiti moju nevjericu da je jedan Mr. Hudson od predvodnika bookish-nejebice britanskog bljedila postao pouzdani suradnik američkih jebača.

Nije problem kada album uz dobre ima i loše trenutke, skoro da je to najtočnija definicija albuma kao umjetničke forme popularne muzike. Problem se javlja onda kada je razvidno koji ga elementi vuku prema dnu, ili barem sprečavaju da slobodno poleti. S obzirom na to da je najveće dosadašnje obožavanje stekao lanjskim albumom, Kanye bi, da je sve beatove radio sam, uz odricanje Jiggina neizbježnog inputa majstora koji ima savršeno uho, možda složio i manje zanimljiv album, još jedan regres u proggy-hop, što možda zvuči paradoksalno. Ali nije, jer je baš Kanye početkom tisućljeća ponovnim otkrivanjem soul-džuboksa hip-hop bio gurnuo naprijed, dok ga sada vraća natrag koristeći dotrajale elemente prog-rocka, koji ionako ni prvi put nisu bili iole atraktivni. Ako ćemo plastično, "Watch The Throne" nas zezne samim imenom koje ukazuje ili na konkretno razračunavanje s neodgovornim pojedincima (samo što bi priznavanje tog statusa takvima uvelike pomoglo, što Jigga vrlo dobro zna, pa na cijelom albumu ima samo jedan polu-diss, ako i to), ili na zajebantski izraz ležerne nadmoći. A ovaj je album vanserijski samo po tome što je njihov prvi suradnički, dok mu je sadržaj jednak ovoj recenziji. Mogao je biti kraći, svakako; ima nedvojbeno odličnih ideja i sjajnih pasaža, ali se oni mogu lako izgubiti među manje inspiriranima; jasno je da od autora nema boljih, ali i oni su medalje osvajali tek kad bi uz druge nadmašili i sami sebe.

Da je snimljen krajem 2004. godine, ili početkom 2005., da se Kanye ipak stigne predstaviti kao reper stila jednako svježeg koliko njegov tadašnji producentski rad, ovaj bi album ispao potpuno ludilo, iskreno vjerujem ja, a vi vjerujte meni. Jigga je tada nominalno bio van terena, ali je zapravo bio u potpunoj zoni, mjestu dostupnom samo posvećenima, iz kakvog izlaze majstorije ala "The Black Album". Kanye je svakom novom pjesmom hip-hop obogaćivao novim klasicističkim fintama, a već su na "This Can't Be Life", prvoj koju je producirao za Jaya, njih dvojica pokazali kako jedan iz drugoga izvlače najbolje. Samo, jebiga, iako suradnici, kretali su se u različitim krugovima, pa je Jay svoj drugi suradnički album snimao s legendarnim bolesnikom R. Kellyjem – je da su 2002. briljirali na fenomenalnom "The Best Of Both Worlds", ali do nesretnog "Unfinished Business" njihova se međuigra potrošila. Danas, više nije riječ o suradnicima koji se simpatiziraju, nego o pravim prijateljima, što je možda i najpozitivnija komponenta cijele priče – oni zajedno žele raditi baš danas, a mi ne moramo razbijati glavu oko pravih razloga, iako bi nam svima bilo draže da to mogu raditi slobodnije, bez klizanja niz dlaku onoga što društvo od njih očekuje makar isključivo zbog onoga što su sami odredili i odradili. Moja današnja perspektiva s pravom preferira taj nikad ostvareni collabo-joint iz vremena u kojem sam, priznajem, sam imao mnogo više vremena za hip hop, samo što bez svega što se dvojici (ili trojici, računamo li i potpisanog skribomana) junaka ove recenzije dogodilo otad naovamo takvu perspektivu ne bi ni mogao uhvatiti.

Jay-Z i Kanye West prilično su odrješito pokazali kako su spremni na sve da bi sačuvali svoje prijestolje, kao i to da imaju sredstva i vještine kojima će ga nastaviti zauzimati. Samo što su istodobno razotkrili i sav popratni sadržaj vladajućeg statusa. Iz daljine stvari izgledaju mnogo primamljivije, a ja nipošto ne bih volio da su obojica potpuno zaboravila s kolikim su guštom u prvom redu i krenuli na osvajanje.

watchthethrone.com