Moja petorka za pusti otok s godinama se mijenjala, ali uglavnom se po njoj vrte “London Calling“, “Ragged Glory“, “American Water“, te bilo koji live Grateful Deada iz 70-ih. Fali peti, ali albume stavimo trenutak na stranu, novo pitanje je sljedeće - jeste li ikada pokušali složiti listu 5 pjesama koje bi ponijeli na pusti otok? Znači pjesme s kojima bi mogli preživjeti ostatak života, dok vas smrt ne rastavi, slušajući ih svaki dan, a da vam ne dosade (bar ne toliko da poželite otok napustiti na splavi kakvu bi sklepali Michael, Sawyer i Yin). E, ovdje na scenu stupa Jason Isbell.

“Southern Rock Opera“ je ozbiljan konkurent za titulu petog albuma, a legenda kaže kako je Isbell baš 2001. nakon izdavanja tog remek-djela južnjačkog rocka postao član Drive-by Truckersa. Ispočetka doveden samo kao zamjena za odbjeglog trećeg gitaristu, Isbell je autorski isplivao dvije godine kasnije na ploči „Decoration Day“, gdje je s nekoliko prekrasnih balada odveo Truckerse na novu razinu. Najveći southern rock bend imao je uvijek mozak i muda, s Isbellom dobio je i dušu.

Stvar koja u nekoliko minuta sažima njegove skladateljske potencijale (a oni nemaju granica jer netko s 24 godine ne smije biti u stanju napisati takvu pjesmu), ujedno i prva pjesma službeno objavljena sa njegovim autorskim potpisom, zove se "Outfit", i da, to je pjesma koja predvodi moju listu za pusti otok.

Nije teško zaključiti da sam apsolutni fan Isbellova rada. Što onih par pjesama koje bi posijao po albumima Truckersa, što onog sjajnog prvog albuma s kojim je odlučio započeti samostalni život. "Sirens Of The Ditch" nepravedno je zapostavljen biser americane, ploča u rangu najboljeg što su ikada potpisali Ryan Adams ili Jay Farrar, da spomenem samo dva najzvučnija imena tradicionalnije struje žanra.

Stoga je iščekivanje njegovog novog albuma za potpisnika ovih redaka glazbeni događaj 2009. godine (osim ako ne iskrsnu neki novi Gaslight Anthem, jer čini se da će Neilov novi album prvenstveno biti još jedna dobra zafrkancija). Na prvih nekoliko slušanja razočaranje je veliko. Isbell kao da je snimio ploču nedovoljno razrađenog materijala, bez visinskih priprema - pjesme su preduge, jednolične i ne sjedaju kako treba.

Čini se kao da album ima dvije strane – A na kojoj su tek nabacane klasične Isbellovske pjesme (kopija "Daylight" s albuma “Blessing And A Curse“ Truckersa, kopija prekrasne "Dress Blues" sa solo ploče) te B koja je i dalje klasični Isbell, ali bar donekle u istom tonu pa prelazak iz pjesme u pjesmu ne predstavlja traumu. Tezu o dvije strane potvrđuje i instrumental koji se smjestio taman na polovici ploče. Dakle, zaključi moj kritički um, i sam Isbell dijeli album na dvije polovice, manje uspjelu i onu drugu.

A ta druga je dobra. Pjesme se i dalje čine monotonima, ali toplina zvuka izvlači materijal. Dvije stvari se pak uporno provlače kroz najave i recenzije ovog materijala, a to su važnost benda i važnost mjesta nastanka ploče. Po meni ni jedna ni druga nisu ništa ni oduzele ni dodale. Što se tiče benda, Isbell je potvrdio svoje zadovoljstvo pratećim sastavom dodavši ono 400 Unit u naslov, ali glazbeno ova ploča ne donosi ništa revolucionarno u njegov zvuk.

Što se tiče nastanka ploče, snimanje u legendarnom Muscle Shoals studiju u Alabami, mjestu gdje su snimali i Aretha Franklin i Lynyrd Skynyrd, tek je zgodna činjenica, jer Isbell je očito raskrstio sa zvukom Skynarda odlaskom iz Truckersa, dok od soula ovdje nema ni s. Čak ni skretanje u smjeru Van Morrisona, najavljeno obradom Vanove "Into The Mystic" na lanjskom EP-u, nije prisutno osim u tragovima, dakle Isbell je i dalje vjeran folku, countryu i rocku, a sve ove priče oko soul-countrya obično su blebetanje.

Jedna stvar, “No Choice in Matter“, zvuči kao nešto što bi mogao otpjevati Van the Man, kvragu, pa tu ima čak i puhača u tragovima, ali sve prije i poslije je klasični Isbell. Doduše, manje nadahnut, tekstualno preziheraški nastrojen, glazbeno prepasivan i previše studijski ispeglan.

U susretu s ovakvom pločom, naoko sklepanom i uglavnom jednoličnom, produkcija igra glavnu ulogu. Nakon 20 slušanja više i ne primjećuješ da album ima dvije strane (što je ionako tek nategnuta teza koja je pokušala dati smisao vezi s materijalom u ranim danima upoznavanja), da su stvari preduge i da se ne radi o nikakvom remek-djelu. Ono što ti tada postaje važno je ugodan zvuk melankolije koji se širi za vrijeme svih ovih 50 minuta, zvuk koji omogućuje jednom talentiranom americana autoru da nastavi svoju potragu za smislom života.

Jer album je ovo koji pati ne od loše kvalitete, već od krivih odluka. Zašto nešto organsko ovoliko stilizirati? Zašto posložiti pjesme na krivi način? Čemu ih ovoliko razvlačiti?

Ipak, ja se već vidim kako za koji mjesec, na svakodnevnom putu do plaže nakon posla, uživam u lijenim zvukovima ovoga soula koji nije soul, countrya koji je rock i rocka koji je prespor da bi ikoga natjerao na ples. Tada, nakon što ću vjerovatno bar 50 puta preslušati album, više neću razmišljati zašto je nešto ovakvo, a nešto nije. Samo ću postojati u tom trenutku savršenog sklada, uživati u prisutnosti nečega što volim i na što sam toliko navikao da više ne primjećujem mane, a od dobrih strana me uvijek prolaze trnci. Sad, ako to nije ljubav, ne znam što jeste.

Svatko tko to kuži, zna zašto ne mogu ovu ploču, usprkos svim nabrojanim nedostatcima, proglasiti ničim drugim do prekrasnom meditacijom čovjeka koji eto, jadnik, ne može zvučati energično i poletno čak i kada to želi. Sjeta je njegova najveća snaga, ujedno i njegovo prokletstvo. Stoga, ako ste od onih koji i u trenutcima euforije shvaćaju svu krhkost vlastite ljudskosti, ova meditacija je možda i za vas.

http://www.jasonisbell.com