Da ste se početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nekim lijepim slučajem našli u Americi, i to baš u žarištu slučajne rasprave o najboljem songwriteru u poslu lijepih riječi i ugodnih melodija, vjerujem da bi se uobičajena imena, recimo, Boba Dylana, Neila Younga ili Willieja Nelsona s jedne na drugu stranu priče prebacivala poput ping-pong loptice, a nisu male šanse ni da bi se na stol u svojim kaubojskim čizmama popeo ugledni lobist Steve Earle i svoj glas dao Townesu Van Zandtu.

Rijetki bi se u tom društvu uopće odvažili i pomisliti na bilo koga drugog, jer ljudi su oduvijek bili konformisti koji se nikome ne žele zamjerati, a i oni hrabriji vjerojatno ne bi laskav naslov poslali na adresu stasitog brkajlije, bivšeg vojnika, profesionalnog vozača helikoptera, čovjeka koji je mogao uživati u životu profesora književnosti na West Pointu, samo da mu se dalo. Ali Krisu Kristoffersonu je, nakon ispunjene vojne dužnosti, guzica bila puna crva, gitara melodija, a glava snova o muzičarskom životu i riječi koje se rimuju.

Za ovu je priču nebitno je li Kris doista u tim trenucima, svejedno prije ili poslije osjetnijih tržišnih potvrda, bio najbolji pjesmopisac na svijetu. Bitno je da danas takav sud nikome nećemo otpisati kao ishitren, a nekoć najveća tajna Nashvillea danas je dio kantautorskog Mount Rushmorea. Kojemu se, prilično sam siguran, divi i čovjek koji danas živi donekle srodnu sudbinu ponajboljega američkog songwritera, ali za kojeg malo tko uopće i zna, Jason Isbell.

S obzirom da je uspjeh ionako nezahvalno i pokušati definirati, ako već znamo da ga suha statistika prodajnih podataka i novčanih računa ne zahvaća u cijelosti, možda i jest previše pokroviteljski Isbella proglasiti neuspješnim, ali dvije su stvari, vjerujem, prilično jasne - Isbell je izrazito zadovoljan svojim prekrasnim pjesmama (kako i ne bi bio?!), i sigurno barem malo razočaran izostankom konkretnijeg zanimanja makar i onog dijela publike koji americanu i američke tradicionalne žanrove prati iskrenom strašću.

Tko čeka taj, ajde, neka, najčešće i dočeka, ali u spomenutim sedamdesetima kao da su se stvari odvijale brže, pa je Kris već za nekoliko godina imao prilike uskočiti u žižu zanimanja, nakon što su ljudi njegovo ime skužili na omotima različitih ploča, uglavnom potpisano ispod najljepših pjesama. Jason Isbell svoje pjesme baš i ne nudi drugim interpretima, a, budimo realni, male su šanse da bi od toga profitirao na ikoji opipljiv način. Nakon odlaska iz najboljeg benda na svijetu, on samo svake dvije godine sakupi desetak ljepotica i snimi totalno old-school kantautorsku ploču, uglavnom ispunjenu pjesmama klasičnog štofa, svirke i aranžmana, ali nesvakidašnjeg osjećaja za ljupkost melodija i evocirajuće stihove.

"Here We Rest", Isbellov treći samostalni studijski album i drugi koji potpisuje zajedno s pratećim bendom The 400 Unit (klavijaturist Derry deBorja, gitarist Browan Lollar, basist Jimbo Hart, bubnjar Chad Gamble), nepogrešivo ukazuje na sve Isbellove autorske osobine, bilo da je slušatelju to prvi susret s ovim majstorom, bilo da mu pristupa iz pozicije vatrenog fana. Kada ga čujete kako album otvara maženjem akustične gitare i svoga mekoga glasa, jasno vam je kako vam se iz zvučnika obraća čovjek koji naprosto voli dobre, dobro napisane pjesme.

Lako ga je zamisliti kako ne samo sa zanimanjem nego i sa užitkom prati i radove cutting edge izvođača kao što su, primjerice, Radiohead ili James Blake ili čak i Curren$y (poznato je kako Truckersi u svojem tour-busu mnoge hip hop albume vrte u teškoj rotaciji), ali čim sjedne skladati, to radi kako se radilo nekad prije, u dobra stara vremena kada su se na američkom Jugu zaljubljivali country i soul, praćeni ljubomornim pogledima rocka i folka. Zbog toga Isbellove pjesme nestrpljivom uhu i mogu zazvučati staromodno, ali on jednostavno ne zna drukčije, a kada njegove pjesme slušam, ja osobno drukčije i ne želim. Otkako sam prvi put čuo "Outfit" - uz "Round Eye Blues" od Marah svoju najdražu pjesmu svih vremena - nikada nisam u Isbella posumnjao, a on me nikada nije razočarao.

Sve me to, ako ćemo pošteno, ponešto diskreditira u tvrdnjama kako je "Here We Rest" rijetko prekrasan album, album koji će se stoposto svidjeti svakome tko voli američke pjesme o životu i ljubavi. Jednostavno, nije ovo neki golemi napredak u odnosu na "Sirens Of The Ditch" ili eponimni drugi album, a i uvijek ću vam prije preporučiti DBT pjesme "Danko/Manuel" ili "Decoration Day", izrazite li želju za upoznavanje s Jasonom.

Žanrovi se na ovom albumu i dalje izmjenjuju standardnim ritmom, melodije miluju svojim ugodnim razvijanjem, gitarske dionice razotkrivaju da ih svira upravo sjajan revolveraš, refreni tjeraju na pjevanje već kod drugog ukazanja, tekstovi podsjećaju na neke izgubljene dragosti, a kompletan je album uronjen u neizbježnu malinkoniju, što u duši spava. Kod Isbella je i dalje sve isto, pa je zapravo izvjesnija opcija po kojoj će i novi album svoje mjesto zauzeti tek u srcima ranije baždarenih.

Nazvan prema prvome državnom motu Jasonove rodne Alabame, "Here We Rest" upravo jest album mirovanja, suosjećanja, razumijevanja i prihvaćanja. Naglih poteza na njemu nema, kako ni u životima protagonista koje prati u tekstovima, tako ni u muzičkom tapetu istkanom u dvama studijima, od kojih je jedan legendarni Fame u Muscle Shoalsu, meni možda i najdražem od tri M-a soul muzike. (Motown i Memphis, normalno, ne trebate pitati) Još konkretniju posvetu muzici svoga zavičaja Isbell je dao obradom "Heart On A String" soul kraljice Candi Staton, nažalost još uvijek pomalo opskurne mete interesa tek predanijih istraživača. Original mi još nije razveselio poštanski sandučić, pa ne znam koja se djeva Jasonu pridružila kao bekvokalica.

Ali, jebemu sve, to što bi meni Isbellov album bio dobar i da se ispostavi kako upravo on, zapravo, piše pjesme Coldplayu ili Chrisu Brownu, ne znači ujedno i da album nije stvarno fenomenalan! Padate li na stihove, što kažete na ove: 'There's one thing I can't take, It's the sound that woman makes, About 5 seconds after her heart begins to break', iz country ljepotice "Codeine"? Riječ je o pjesmi koju je, baš poput srodne uvodne "Alabama Pines", koja govori o životu u motelu nakon kraha ljubavne veze, primamljivo promatrati iz perspektive Jasonova razvoda od Shonne Tucker.

Za nas koje ideje autentičnosti i iskrenosti opčinjavaju čak i kad znamo da im u muzici nema mjesta, takva je vizura dobrodošla, sve i da se pokaže da smo metu promašili u cijelosti. Tražite li nešto za drijemanje u ležaljci tijekom lijenoga popodneva, kakvo mi se upravo ruga kroz prozor ureda, mogli biste proći i gore od mid-tempo divote "We've Met", koja se odmara na podlozi finih klavijatura, ili empatične tužbalice "Daisy Mae", jedine pjesme koja nešto ozbiljnije iskoračuje iz južnih krajeva, ka čistoći britanskog folka ala Nick Drake. Najbolja pjesma ploče dirljiva je "Stopping By", dragulj melodičnoga južnjačkog rocka u rangu Isbellovih zgoditaka u dresu Truckersa, koja još jednom potvrđuje da prava ljubav ne umire, a koja me ubija i samim spominjanjem grada s meni omiljenim imenom - Chattanooga!

Ploču zaključuje posljednja pjesma autorove vojničke trilogije o povratcima, a koja zapravo pripovijeda o događajima iz sredine. Na prvome albumu, "Dress Blues" je govorila o vojniku koji se nije vratio, a 'Soldiers Get Strange' s drugog o nelagodi ponovnog uklapanja u svakodnevni civilni život. "Tour Of Duty" prati sam čin junakova povratka na kolodvor rodnoga grada i donošenje odluke kako demonima bliske prošlosti neće dozvoliti da mu ometaju sadašnjost: 'And I promise not to bore you with my stories, And I promise not to scare you with my tears, And I never would exagerate the glory, I'll seem so satisfied here'.

Samo, neće doista i biti zadovoljan, samo će se takvim doimati, što onda pojašnjava i poletan, svjesno optimističan ugođaj pjesme. Spremnost da u svemu vidi dobre strane, čak i onda kada mu je jasno da je utjeha kratkotrajna, jedna je od Isbellovih najdojmljivijih autorskih karakteristika još od samih početaka. Svojim nizom divnih pjesama o ljudima kojima njihova hrabrost i trud na duge staze neće donijeti mnogo dobrog, ali koji u suprotnom do dugih staza ne bi ni došli, "Here We Rest" je kruna dosadašnje Isbellove karijere.

www.jasonisbell.com
www.myspace.com/jasonisbellmusic
www.twitter.com/jasonisbell