Ima jedna osebujna hip hop skupina iz Atlante; računam da je ovaj gamer Tylor osebujan tip, ali ipak nedovoljno osebujan u odnosu na Outkast i tome pridodajem i nagađanje je li član one organizacije koja oslobađa vrtne patuljke (ako ne znate na što mislim, pogledajte nastup Tylora the creatora kod Fallona) i da si je dok se vješao i zub dao izvaditi. Da, dvojac iz Outkasta vrlo odgovorno drži tu titulu najosebujnijih MC-a u igri. Toliko su osebujni da je jedan od članova nosio navijački šal naše nam domovine potpuno neopterećen činjenicom da je zbog tog čina u poziciji zatražiti ulicu u nekom od naših gradova jer u Hrvatskoj je apsolutno sve podređeno tim kockicama i ne daj bože da ih se shvati kao modni detalj. Stoga je ovaj akt u Lijepoj našoj bio protumačen više kao 'Hrvatska je predivna napaćena zemlja i jedva čekam da dođem u Dubrovnik'. Dakle, kada će doći otvoriti ulicu koja nosi njegovo ime, bilo bi dobro i bukirati tog osebujnog lika da nam opjeva koju iz svojeg opusa. Jer je glazba ipak glavna okosnica njihove osebujnosti; osim što su nas upozorili da je Amerika još do nedavno opterećivala konduktere u autobusima s onima koji sjede iza i onima naprijed, još su potom dečki iz Outkasta iz čistog umjetničkog hira u pjesmi "Rosa Parks" dobili i tužbu jer su upozorenje učinili bez autorskih prava obitelji Parks. Osebujno su se oni obračunali s hip hop scenom (pitam ja vas što je hip hop album ako nema obračuna/dokazivanja da su baš oni najvještiji MC u igri) u "So Fresh So Clean"; upozorili nas da će majke najviše patiti kada dođe do raskida u dugogodišnjoj vezi i jednu od svojih ljubavnih pjesama upravo i nazvali imenom majke ("Ms Jackson"); sjetili nas da su postojale fotografije, a da nisu bili bitni pikseli nego koliko dugo treseš i da zapravo cvijeće kada divno izgleda miriši na govna.

Upravo su oni učinili jednog od najočajnijih MC-a Killer Mikea uhu prihvatljivim. Osebujni dvojac je snimio i film (je li igrao u našim kinima zaista ne znam, ali nekako čisto sumnjam da su ga monopolisti iz Blitza dali u distribuciju ili da ga je koji od festivala uzeo u program, ipak je za jedne premalo komercijalan dok je za druge ipak previše), a uz film su snimili soundtrack koji je kritika i publika osebujno podcijenila. Eh da, upravo na tom albumu koji prati skladbe iz filma Idlewild se našla i osebujna Janelle Monae. Ženska verzija osebujnosti Outkasta je ne samo vjerna kopija dvojca već i draga suradnica. E sad, je li ta osebujna ženska verzija i glazbeno kvalitetna kao dvojac iz Atlante?! Ne samo da je svojim prvim studijskim uratkom poharala godišnje rezimeje i tipkovnice kritičara popunila tipkama hvale, ujedino je zadobila veliko poštovanje od ljudi poput Questlovea, a Gilles Peterson ne propusti svako malo u svojoj legendarnoj emisiji na BBC Radio One zavrtiti pokoju s albuma "The ArchAndroid" i spomenuti koju riječ hvale na račun Janelle (ipak, čini se da je tu posrijedi i mali flert od strane starog glazbenog znalca Gillesa).

Kod nas se otkriće njezine osebujnosti pripisuje kome drugome nego Radio Studentu koji su već u ranu jesen 2009.vrtili njezin prvi legalni singl "Come Alive (The War of the Roses)". Dakle,pitanje koje ostaje u zraku jest što ima ta Janelle? Odgovor: sve što nema Erykah Badu, a ima Lady Gaga, opet s druge strane ima sve što ima Erykah Badu, a nema Lady Gaga (menadžerske sposobnosti Beyonce Janelle je kompenzirala tako što je potpisala za Bad Boy i tako svoju karijeru dala u ruke Puff Daddyu dok formalnu lucidnost Lauryn Hill kompenzira svojim prijateljstvom s manijakalnim Saulom Williamsom).

I tu započinje priča o njezinom albumu "The ArchAndroid (Suites II and III Make The Bus)". Dobro primjećujete - u naslovu stoje rimski dva i tri što označava nastavak njezinog EP-a objavljenog 2007. pod nazivom "Metropolis: Suite I (The Chase)". Cijela je priča pod motivom filma Fritza Langa iz 1927. "Metropolis" koji je poslužio Janelle da složi svoj mali svijet osebujnosti. Koncept je zapravo vrlo jednostavan: alter ego koji ima Janelle jest android koji treba biti posrednik između razuma i ljubavi, to je njezina glazba, a alter ego je imena Cindi Mayweather. Dakle, koncept je pomalo zasnovan na ljubavnim temama, a pomalo na temama samootkrivanja. Glazbeno ovaj album nastoji izbjeći svaku moguću žanrovsku klasifikaciju, i recenzenta prisiljava da upotrijebi opisnu imenicu eklektičan kao najbolju moguću. Sve je prisutno na ovom uratku što zahtijevaju moderni slušatelji: prvenstveno koncept, potom malo R&Ba,malo Davida Bowieja, malo swinga, malo repanja ("Dance Or Die" je ogledni primjer). Pod eklektičnim zapravo želim reći da se ovaj album mora slušati prvenstveno kao soundtrack. Točno kao kod svakog soundtracka slušanjem ovog albuma zapravo ne znate što očekivat sa svakom idućom pjesmom.

'ajmo započeti sa spomenutim singlom koji je Radio koji nije za svakoga jako volio. Upravo "Come Alive (The War of the Roses)" ima funkciju da slušatelja koji je navratio na ovaj album zbog hitoidnog singla "Tightrope" na kojem i gostuje jedna polovica osebujnog muškog dvojca(Big Boi) uvjeri kako ne zna što ga čeka slušanjem uratka. Rat Ruža kod Janelle je sklepan tako da ima apsolutno sve što bi trebao imati prvi singl, demonstraciju kvalitete kroz vokalnu izvedbu, poziv na ples, visoku i pravovremenu distorziju električne gitare i naravno nepredvidivu liniju po kojoj sviraju instrumenti. Očekujem da upravo s ratom ruža i zatvori svoj nastup na Terraneo festivalu. "Mushrooms & Roses" - još malo ruža, ali ovaj put s vokoderom i back vokalima koji pomalo zvuče kao skladba neke sekte iz svemira. Gitara je opet prisutna i poigrava se sa slušateljem tako što jednostavno navrati u priču ko da je i na gljivama. "Neon Valley Street" je i moj favorit. Vokalno podsjeća na Lauryn Hill u najboljim danima, malo i na početku kroz instrumental, ali onda slijedi ono zbog čega je ovaj uradak izuzetan, nepredvidiv. Neočekivani obrat u gore spomenutoj pjesmi se dogodi u refrenu, kada cijelu stvar preuzme androidni vokal i na samo jednom pojavljivanju potvrdi da ako očekuješ, neočekivano slijedi. Na "Make The Bus" malo prije spomenuti android preuzima pjesmu i potvrđuje da se i u budućnosti slušaju Outkasti, zaista vjerodostojna verzija njihovog zvuka.

Tri su pjesme na albumu koje imaju zadatak nekakvih skitova/uvodničara "Suite II Overture", "Neon Gumbo" i "Suite III Overture". "Dance Or Die", uz pomoć Saula Williamsa, je pjesma kojom otvara priču, i ujedino poziv na ples. Linija poziva se nastavlja u "Faster"; apsolutno je sve sklepano u toj pjesmi-od R&Ba do niza zvukova kojima je dovoljno da se samo jedanput pojave i ostanu poznati slušnim organima. "BaBopByeYa" osam minutna skladba kojom se zatvara uradak po zvuku je retro,vraća u salone, ali u salone u svemiru, mračna i poput kakve kazališne predstave daj naslutiti kako ovoj priči nije kraj. Orkestar prisutan na spomenutoj pjesmi daj ton zapleta. Prisiljava slušatelja da mašta, da stvara projekciju scena od uha do mozga. Moram i spomenut kako je mana albuma trajanje, približno 70 minuta i 18 pjesama mogu lako obeshrabriti slušatelja koji traži pogodak na prvu. Ima par tih pogodaka na albumu poput "Tightrope" ili možda "Cold War". Ipak, smatram kako se bez dvije pjesme moglo sklepati jednako dobar album ("Locked Inside" i "Wondaland").

Zaključno, Janelle Monáe je zvijezda Terraneo festivala koja je hrvatskoj publici nepoznata, ona ima zadatak privući strane posjetitelje i sa svojim nastupom oduševiti hrvatskog slušatelja nenaviklog izlaziti iz svojih zadanih glazbenih gabarita, ili sluša ono što su mu starija braća i sestre slušali ili se drži svoje glazbene uskogrudnosti. Ona je američka zvijezda koja ima zadatak napraviti show sa svojim orkestrom koji će prikriti njezine vokalne mane, a publiku natjerati na ples, bez obzira na sadržaj.

pot lista na Terraneu: