Svesti “Human Story 3” samo na nastavak “hit”-albuma “Far Side Virtual” bilo bi kratkovidno i redukcionistički pogrešno. Iako tematski i esencijalno vezan uz istu Ferrarovu dijalektiku i manično-depresivna razmišljanja o društvu i civilizaciji, riječ je o još jednom skoku u nepoznato. Obilježen lutanjima i otporom prema posvećivanju određenom stilu ili smjeru, “Human Story 3” predstavlja novu rekurziju opskurnosti i nesigurnosti u Ferrarovu provokativnom i dvosmislenom radu, kako u glazbenom tako i u konceptualnom smislu.

James Ferraro se na novom izdanju kao i na prošlogodišnjem “Skid Rowu” odmiče od pronađenih internetskih zvukova i sonifikacije podatkovnog izmeta modernog društva pa se povlači u uglađenu sferu kliničke topline klasičnog, komornog ansambla. Ne nalazi se, pritom, u paničnom bijegu od vaporwavea čijem je postanku kumovao, ali njegovim elementima pristupa sumnjičavo, dekonstruira ih i prepakirava, lišavajući ih prepoznatljivosti. U tom konačnom spoju estetika klasične glazbe, blještavog muzaka i ostataka vaporwavea, aranžmani su sintetični i mimikrični, jednostavnih boja, ali raštrkani kroz široki raspon svjetlina i podcrtani eteričnim zborovima. Rekontekstualizirani zvuk cjelovitog komornog orkestra tako postaje distanciranim, izuzetim medijem, ali i dijelom poruke. Ferraro voli promatrati sakrosanktne temelje zapadnjačke kulture u bogohulnim i turobno demistifciranim kontekstima, pa “Human Story 3” često priziva zgusnute i obezvrijeđene “najbolje od klasike” kompilacije, etide Frédérica Chopina u mondenim salonima namještaja i Beethovenove simfonije u ulozi zvona na mobitelima.

“Human Story 3” zato, inhibiran korištenjem naoko formalnijih kompozicijskih tehnika i oslobođen šok-faktora inovativnosti, djeluje kao Ferrarov uron u inatljivu, djetinjastu zrelost. Nije lako odrediti rješava li se takvim potencijalno ironiziranim pristupom tereta beskonačnih kritika ispraznog larpurlartizma ili ih dodatno potencira. Neovisno o toj dimenziji, njegove su kompozicije i dalje podređene poruci, oblikovane oko filozofije koja kapitalistički diktat društva istovremeno egzaltira i destruira, ali su i nabijene neodoljivim, često lažnim optimizmom. Poput materije koju opisuju, riječ je o kičastim, pretjerano sjajnim figurama na tragu lažnog minimalizma te u naletima nervoznog ludila podsjećaju na Glassa ili Rileya, a često nose i konfekcijsko izvrtanje Debussyjevih fraza. “Immanent Cloud” će tako, primjerice, zatitrati naznakama nota “Clair de lune”. Zahvaljujući svojoj površnoj slušljivosti i melodijskoj jednostavnosti, “Human Story 3” na dulje staze počinje djelovati neprobojno i gotovo iritantno pitko.

Zbog takvog do sterilnosti ispoliranog muzičkog skalpela, Ferrarova filozofska razmišljanja i možebitno naivni političko-društveni pogledi probijaju se u prvi plan, nošeni neprestanim uletima sintetiziranih, ali neugodno ljudskih glasova. Dok ženski, anđeoski umjetni govornik izgovara “gentlemen, we’re seeing major rebound” na pjesmi “Market Collapse”, obavijenoj bolno ugodnom pozadinom, Ferraro kao da se ne može odlučiti između plakanja i smijanja. Kao da taj trenutni i potencijalni svijet promatra nevino, očaran, zadivljen i prestravljen svim njegovim konzumerističkim i hiperindividualiziranim osobinama.  Kao i ranije, posebno je zaokupljen onim neizbježnim, univerzalnim mjestima potrošačke i pop-kulture koji su postali dijelovima nas samih. IKEA, Starbucks, FedEx i drugi lokusi neodvojivi su od kolektivnih i individualnih umova opsjednutih najbanalnijim, prozaično-magičnim fenomenima: lattes, yogas, state of the art services.

Divi li se James Ferraro onome što smo postigli ili se boji onoga u što nas tehnologija vodi? Brine li ga ona maglovita distopijsko-utopijsko singularnost u koju kao da svakim tehnološkim otkrićem sve brže srljamo bez razmišljanja o etičkim implikacijama? Za razliku od mnogih katastrofičara i zlogukih futurologa, Ferraro na ta pitanja ne daje odgovore, već samo znatiželjno i vrckavo propitkuje i naglas razmišlja, izbjegavajući insinuirati ili potencirati jedno viđenje ili rješenje. Na prvi se pogled tako ne čini, no Ferraro stoji sam za sebe. Iako su slični anksiozni motivi i područja u glazbi i umjetnosti općenito česti (na nedavnom Izlogu suvremenog zvuka slušali smo takve skladbe Alexandra Schuberta i Matthiasa Kranebittera), on ne mari za ingenioznost forme i znanstveni, intelektualistički pristupu skladateljskim metodama. S druge strane spektra, uspoređujući ga s radovima Deana Blunta i Loline, njegovi zakučasti slojevi čine se ipak iskrenijima i pristupačnijima. Čak će “Human Story 3”, u tom naletu otvorenosti, popratiti dugačkim, koherentnim tekstom o namjerama i smislu rada.

U konačnici, “Human Story 3” možemo doživjeti ili ambigvitetnim i tragično neshvaćenim poput filma “Spring Breakers” Harmonyja Korinea ili naivnim proglasom koji na polju subverzivnosti gubi čak i od celuloidnog, pacificiranog antikonformizma “Lego the Movie”. Na slušatelju ostaje da procijeni je li riječ o parodiji, o duboko sarkastično-ciničnoj provokaciji ili iskrenom, naivnom hommageu. Sve od navedenog?