Termin se koristi nakon što se kritika i čitateljstvo (ili samo jedna od spomenutih skupina) oduševi prvijencom i sada iščekuju drugu knjigu. 'Druga knjiga' mora ispuniti očekivanja i nije rijetkost da autor/autorica u tome ne uspije. Borges je primijetio kako su dobri čitatelji rjeđi od dobrih pisaca, što će reći da možda nije problem u piscima, koliko u samim... Dobro, shvatili smo...

Može li se termin "druga knjiga" preformulirati u "drugi album" ili "druga recenzija"?
Može, kako ne, vi ste upravo uspjeli... Autor nastoji ispuniti očekivanja, dokazati se "drugim" radom. Imajte na umu kako autori strepe pred kolegama i čitateljstvom, a naročito pred novopečenom vojskom internet-komentatora koji u pravilu nemaju osjećaj za mjeru ili bonton, tim više ako se kriju pod pseudonimom. (smijeh)

O kome ili čemu biste, kao amaterski recenzent, mogli pisati ovog trena?
Eh, sad ste me ulovili... Kolegica mi je nedavno preporučila Jamesa Blakea. Prije pola godine izdao je prvi studijski album kojeg je - poput Joan Baez, Neila Younga, Kraftwerka i Ivice Šerfezija - nazvao po sebi. Netko će reći da je to veoma neoriginalan, nemaštovit, ali i samoljubiv potez što možda i nije posve netočno. Bit će da je autoru najteže dati ime vlastitom djelu, ali mu je ujedno možda i najdraže kad djelo nosi ime po samom autoru.

Po čemu se ističe James Blake?
Prije svega, vokalno bi se mogao mjeriti s mitskim Orfejem zbog kojeg je u antičkoj Grčkoj zabilježena najezda samohranih majki. Njegov album ne krase velike riječi, zvukovi i melodije, na prvu djeluje pomalo sirovo, nedorađeno i/ili nedorečeno (bit će da je baš zato ugodan za slušanje). Jednostavan je u svakom pogledu, a poznato je da jednostavnost privlači u svakom životnom aspektu. Jednostavnost bi se mogla pripisati i autorovim godinama - riječ je o mladiću od 22 godine. Možda baš zato nema u skladbama mjesta za društvenu angažiranost, socijalnu osjetljivost i kilometarsku, metatekstualnu rečenicu iz koje se može iščitati kritičko sagledavanje britanske vanjske politike i nesvakidašnje destruktivni koncept matrijarhata u Peckhamu, već su mu pojedini stihovi koncipirani tek od nekoliko sintagmi što se konstantno ponavljaju. Tematski se skladbe ne nadovezuju jedna na drugu, dok instrumentalni dio varira - ima u njima Vangelisovog minimalizma te Airove i Portisheadove smirenosti, a mjestimice podsjeća i na Yorkeov samostalni album "The Eraser". Posljednja pjesma na albumu, "Measurements", neodoljivo podsjeća na vokal Justina Vernona.

Zašto slušati/ne slušati Blakea?
Osobno mi je iritantna skladba "Lindesfarne I", ali su zato uvodna "Unluck" te "Wilhelms Scream" i "I Never Learnt To Share" naprosto sjajne. Široj publici najbolje je sjela "Limit To Your Love", što se najbolje vidi po broju slušanosti/gledanosti na servisu You Tube (preko 6,5 milijuna klikova). Soul u elektronskom aranžmanu zvuči zanimljivo, tim više ako ga izvodi muškarac, što je danas rijetka pojava. Blakeov album ne donosi nam ništa revolucionarno novo, ali kao da nam diskretno poručuje kako još štošta možemo očekivati od njega kao tekstopisca/skladatelja. Nešto mi govori da će Blake 'drugim albumom' nadmašiti prvijenac, ako uopće dođe do njega. I da se razumijemo, nije James Blake autor kojeg ću manijakalno preporučivati nekome na autobusnom kolodvoru, njegova varijanta elektronskog soula intrigantna je i slušljiva, naročito navečer, bez obzira koje je godišnje doba. Teško da ćete čuti njegove beatove i glas na splitskoj rivi, nije Blake mainstream. Ovim putem mogu mu preporučiti da u velebni 'drugi album' ubaci akustičnu gitaru i udaraljke. Mora imati na pameti kako nije sve u elektronici, zamislite samo da usred koncerta nestane struja. Ali zato navodno ima uz sebe agregat, za svaki slučaj...