Norveški bend varljiva sastava (ali uvijek uz pečat braće Horntveth) Jaga Jazzist, imenu unatoč, nikad se nije skladno uklapao u uobičajene obrasce tradicionalnoga jazza. Dapače, “pravog” jazza u njihovoj je glazbi uvijek najmanje bilo, samo u tragovima i pojedinim jezgrenim idiomima, dok su dominantne struje nadahnuća, koje u konačnici oblikuju prepoznatljivost zvuka, uvijek dolazile iz drugih žanrova: progresivnoga rocka, elektroničke plesne glazbe, post-rocka itd. Pa iako od prvijenca “Jævla Jazzist Grete Stitz” iz 1996. nisu snimili dva ista albuma, ovogodišnje, šesto izdanje “Starfire” ono je koje oktetu donosi najdrastičniji stilski skok.

Naime, “Starfire” je gusta, slojevita ploča gotovo kičasta sjaja koja značajni oslonac pronalazi u zvukovima sintesajzera, izglancanih elektroničkih efekata i povremenih ritmičkih vratolomija, zaboravljajući na svojevrsni bogati minimalizam i nenametljivost prethodnika. Gledajući u smjeru, ali nadilazeći i nadopunjujući pretjeranu pitkost, primjerice, Ratatatovih djela, Jaga Jazzist ovim izdanjem postaje tek još jednim sljedbenikom suvremenog, uhu vrlo ugodna bastarda tzv. nu-jazza. Iako se uz muziku  Jage Jazzista ponekad i opravdano lijepi epitet “eksperimentalan”, ovdje je značaj te riječi sveden na površni opis koji se u odnosu na njihov izričaj nalazi u sličnoj poziciji kao i pojam “jazz”, odnosno u poziciji približne, jednostavno razumljive estetske odrednice za relativno neobičnu glazbu. Jer sam je materijal kompozicijskoj simplificiran i bez ikakvih eksperimentalnih elemenata na vidiku pa se u ovom slučaju jedina dimenzija “eksperimenta” naglašava odmakom koji “Starfire” donosi u bendovoj diskografiji. Slično tome, lažna kompleksnost, koja se na prvi mah manifestira u vidu složenih aranžmana i mnoštvom bogate, užurbane i istovremeno nabacane orkestracije, rasplinjuje se tijekom opetovanih slušanja. Krajnji rezultat je pretjerani i preproducirani zvuk te se “Starfire” ispod površine razotkriva pomalo praznim, prozaičnim, ali unatoč tome lepršavim albumom. Očito je da se Jaga Jazzist nalazi u nekom pokušaju istraživanja novih paradigmi, u svojevrsnom obnovljenom traženju mjesta pod suncem u suvremenom glazbenom pejzažu u kojem je nu-jazz sve samo ne radikalna i inovativna glazba.

Kad se ovako crno na bijelo stavi opis ploče i dok se o njoj razmišlja, “Starfire” može (krivo) djelovati kao neuspjeli pokušaj približavanja mainstreamu te u najboljem slučaju kao nešto što je tek nisku stepenicu iznad muzaka. Te se rasprave zapravo lako zaboravljaju tijekom samog slušanja. U tim trenutcima sve lamentacije o promašenosti pristupa i forme padaju u vodu, a preostaju samo neosporiva šarmantnost i neodoljiva nepretencioznost muzike. Zbog nesavršenosti i nepotpune vizije, “Starfire” se doima tek platnom na kojem glazbenici skiciraju neke nove smjerove. S druge strane, upravo te mane i problemi pravocrtnosti čine ga savršenim nekonvencionalnim ljetnim hitom.