Pisati striktno glazbeni osvrt na novi album Jacka Johnsona ima smisla otprilike kao i pitati se zašto je u 120 epizoda Losta Jack Shephard isplakao više suza od ijednog drugog stvorenja koje se ikada pojavilo na planeti Zemlji. Praktički, cijela recenzija stane u nekoliko rečenica. Najnovija ploča opet donosi isti opušteni akustični stil kao i četiri prethodne, potvrđujući još jednom da na svijetu postoji kantautor koji je, koristeći se klasičnim motivima folk i pop glazbe, uvijek u stanju šetati po sunčanoj strani ulice, bez obzira na teme kojima se bavi.

Takva pozitivnost i optimizam, uz jednostavnost glazbenog izričaja koja graniči s dječjim pjesmicama (kakve Jack često i piše), nesumnjivo će, svakome tko je u životu poslušao više od par albuma, u startu Johnsona obilježiti kao tek još jednog ljigavca namijenjenog fast food konzumaciji koja zahtijeva minimum angažmana. I ma koliko takvo etiketiranje Johnsona bilo razumljivo, toliko je pogrešno.

Naime, Jack ne samo da svojim stihovima i glazbom može učiniti još ugodnijima ljetna popodneva, već je u stanju i nadahnuti - i intelektualno, ali prije svega emotivno. Zato što, poput tih dječjih pjesmuljaka koje izvodi, Jack nije ništa drugo nego veliko, iskreno dijete koje stvarno vjeruje da je život lijep i da ga svatko treba iskoristiti na najbolji mogući način. Što, da stvar bude još uvjerljivija, ponajviše pokazuje vlastitim primjerom.

Svaka priča o Johnsonu, koji je zasigurno jedna od najvećih zvijezda današnje popularne glazbe, nije potpuna bez isticanja njegova životnog puta koji zaslužuje barem jednu poštenu biografsku knjigu. Jack je rođen na Havajima, te je uz oca, inače legendu surfa na otočju, već od malih nogu dane provodio na dasci. Dok se većina ljudi trudi i bori kroz cijeli život ne bi li si priuštila tu kuću na metar od mora te si osigurala taj famozni mir za kojega misle da ide u paketu s novom kuhinjom, Jack se u jednoj takvoj kući doslovno rodio, odrastao te nastavio živjeti. Cijelo vrijeme s tim urođenim mirom u sebi.

Kao mlada surferska zvijezda počeo je pokazivati interes za film, posebice za snimanjem svojih prijatelja dok surfaju, te je nakon jedne ozbiljnije ozljede uzrokovane zamalo kobnim padom s daske, odlučio studirati režiju u Kaliforniji. Na faksu je upoznao buduću ženu, Kim, i većinu ljudi s kojima i dan danas surađuje, te je uz njihovu pomoć snimio prvi dokumentarni film o, naravno, surferima. Obzirom da je cijeli život sviruckao i skladao na svojoj akustari, logično da je sam napravio i soundtrack. Ostalo je, kako se već ono kaže, povijest.

A povijest priča da su svi vjerovali kako kombinacija njegova nježnog vokala i opuštenog materijala zaslužuje i pravi album, za što se pobrinuo Ben Harper, kao prvi poznati fan Jackovih filmova i glazbe. Danas Jack uči surfati jednog Veddera, ali to je manje važno za ovu priču. Važno je ono jutro kada je, par godina nakon izdavanja prve ploče, Jack sjedio na verandi sa ženom i djecom i kada su mu javili da je po prodaji albuma postao havajski Mišo Kovač.

U biografiji će jednog dana pisati: 'Jack je samo slegnuo ramenima, uzeo dasku u ruke i otišao surfati'. Naravno, što drugo. Nekoliko dana kasnije, kada je shvatio da više nije samo surfer, filmaš, muž, otac i domorodac u svom zaljevu, Kim je bila ta koja ga je ohrabrila i definitivno usmjerila put glazbene karijere, rekavši mu da uglazbi sve one pjesmuljke koje svira njoj i klincima po kući, kada je očito to ono što ljudi žele slušati. Sljedeća dva albuma (plus pjesme za soundtrack crtanog filma "Curious George") tako su puna nježnih balada posvećenih obitelji, sunčanim plažama, ljubavi te svim onim sitnicama koje život znače. S ogromnim bogatstvom pojavila se i prva naznaka angažiranosti i socijalnog komentara, koje je jasno dala do znanja da Johnson nema namjeru mijenjati svoj stil života (kao da se tu ima što mijenjati).

Universal je mudro prepoznao komercijalni potencijal Johnsonove priče, te je jasno uvidio kako je sam Jack važniji od glazbe. Mislim, treba prodati skoro 20 milja ploča, a da nemaš ni jedan hit singl koji je prodrmao svijet i da te praktički nije briga što sviraš jer si sve ambicije odavno zadovoljio, pa sviraš uvijek istih par pjesama. Treba li spominjati da danas Johnson svira pred stotinama tisuća ljudi i da je praktički, uz Pearl Jam i U2, jedini je mainstream rock izvođač u stanju puniti stadione na bilo kojem kraju svijeta?

Po toj karizmi, Johnson je križanac Veddera i Jasona Leea. Veddera po tome što je rock zvijezda, maksimalno angažirana oko ekologije, održivog razvoja, s tim da on već standardno sav prihod od turneja daruje u dobrotvorne svrhe (a radi se o ogromnim iznosima), a i pripadnik je nove rock scene okupljene oko nedavne borbe protiv Busha. Ipak, meni osobno je draži ovaj drugi dio njegove osobnosti, Leevski dio. Jack je, kao i Jason, bio faca već i prije mainstream uspjeha - jedan kao surfer drugi kao skater. Jason Lee je glumio u spotu Sonic Youtha, zaradio prvu veliku lovu prodavši prava na tenisice sa svojim imenom Airwalku, sinu dao ime Pilot Inspektor i inspirirao žene iz benda All Girl Summer Fun Band da mu napišu pjesmu. Tako da mu je gluma došla kao zabava, slično kao i glazba Jacku. Danas jedan ima brčine, drugi ima bradurinu, ali oba su cool koliko god je to moguće. Poanta je da jednostavno ne možeš reći ništa protiv Jasona - ma koliko loših uloga skupio i ma koliko promovirao scijentologiju, a isto tako ni protiv Jacka - ma kako mu svaki novi album bio isti kao onaj prethodni.

Jack je toliko u tom nekom hipi filmu da imaš dojam da je stalno napušen, ili barem umišljen. Ali njegova droga se zove život i on ga živi jednako sada kao i prije svog ovog uspjeha. Prelako bi bilo cinički se ograditi od njegovih naivnih pokušaja da prenese poruke, od njegova stila života koji ne poznaje tamne dane, kad bi znali da sve to nije potpuno iskreno. Ovako, jednostavno ti ne ostaje ništa drugo nego skinuti mu kapu i, po mogućnosti, sjesti na biciklu i zaprašiti put Amsterdama na koncert ovoga ljeta.

Kao što sam rekao, najveći dio zarade ionako proslijedi u razne dobrotvorne svrhe, a s onim što ostane se igra, pa je tako izgradio dva solarno pogonjena studija u kojima snima i miksa - jednog na Havajima a drugog u LA-u. A sad me ispričajte na nekoliko minuta, idem iza kuće zapaliti dvije plastične boce. Naime, shvatio sam da razina mora ne raste dovoljnom brzinom, a kako sam na brdu udaljen od mora nekih 500 metara zračne linije, to ispada da ću moći iznajmljivati apartmane po najskupljoj cijeni tek za nekih 189 godina, stoga svaki dan palim plastiku ne bi li povećao ozonske rupe, globalno zatopljenje i otapanje ledenjaka kako bi još za života imao more pod prozorom, a samim time i najpoželjnije apartmane, yeeees!.

(..... par minuta i nekoliko kilograma otopljenog leda kasnije.....)

Jack se ne fura, isto kao što ni onaj drugi Jack (zanimljivo, Lost je sniman baš na otoku ovog Jacka iz naše stvarnosti) nije plakao bez razloga. Obojica su jednostavno takvi i ne znaju za drukčije. Jedan pati zbog neriješenih odnosa s ocem, propalog braka, gomile pilula i alkohola, a drugi je hipi u bermudama koji misli da recikliranje ima smisla. Pjeva to što pjeva svima nama, jer je to ono što pjeva svojim prijateljima i djeci. Pjeva pjesme o palačinkama, jer je to ono što sprema svojoj Kim za doručak.

Ma kako uvijek zvučao isto, meni je samim svojim postojanjem - totalni original. "To The Sea", kako sam rekao na početku, nije nikakva iznimka, već još jedan klasični Jack Johnsonov album. Raniji radovi malo odskaču kvalitetom, točnije ujednačenošću pjesama, jer na njima je ispucan materijal koji se u autoru skuplja cijeli život. Stoga je normalno da ovi kasniji pate od manjka kvalitete, jer inspiraciju polagano mijenja rutina. Ali i rutina ima svojih dobrih strana. Materijal se pegla i pomalo evoluira - na predzadnjem albumu tako je bend po prvi put dobio veću ulogu, a na novom su aranžmani nešto lepšaviji, konkretniji i brži.

Pjesme su energičnije, počevši od prvog singla i uvodne "You And Your Heart", koja možda nije stvarčina u rangu singlova sa prethodnog albuma tipa "If I Had Eyes", ali, nakon nešto sporijeg i težeg materijala prethodnika, ovdje sam početak daje naznaku da nova ploča nije ništa drugo nego još jedan oda ljetu, kupanju i dobrim vibracijama.

Iako sam album poslušao tek nekoliko puta, već mogu mirne duše reći da je u pitanju možda i najbolja ploča još od genijalne "On And On", jer uz spomenuti singl tu je i melodikom provučena laganica "At Or With Me" (jebote, jedna melodika na sav Jackov minimalizam dođe kao milijarda dolara u budžetu države nam!), za koju bi rekao da je oda Augustusu Pablu, kad bi Jack pokazao ikakve želje da se odmakne od svojih baladerskih manira prema zvukovima nekih drugih otoka.

"When I Look Up" gotovo je pa rock stvar s harmonikom i gitarskom solažom, koja u kombinaciji s uvodnim riffom u "Turn Your Love" priziva čak i Keitha Richardsa prije Pirata s Kariba. Samo, već nekoliko sekundi nakon uvoda, kada krene klasično Jackovo nabrajanje, kada lickovi zamijene rifove i kada ritam počne skakutati, jasno je da se ništa posebno nije promijenilo. Najdraži dječak i dalje je isti kakav je i bio.

Do kraja niže još sjajnih stvari, poput na vokalima odšaptane "To The Sea", u maniri klasičnog mu singla napravljene "My Little Girl", do emotivne završnice s "Anything But The Truth" i "Only The Ocean", koje već vidim kao buduću kombinaciju za završnicu koncerta na predstojećoj turneji.

Za kraj bih još samo dodao da su fanovi u Britaniji točno mjesec dana prije izlaska novog albuma na plaži ispisali najveći zabilježeni zapis u pijesku ikada, 800 metara dug pozdrav idolu. Kako god okreneš, Jack inspirira na pozitivne ludosti, a jedna od najboljih uopće je da zaboraviš na sve predrasude, upališ ga i slušaš dok se valjaš po plaži. Spasio svijet ili ga dodatno sjebao - isto ti je. Ljeto služi za uživanje. Uživaj.

www.jackjohnsonmusic.com
www.myspace.com/jackjohnsonmusic