Na pitanje o odnosu s legendom HC-a, spoken worda i hejta, Murph je jednostavno odgovorio – Henry loves J. E pa otprilike se tako može opisati moj stav prema kosmatom čudovištu iz Blufonaca. Ja jednostavno volim J Mascisa, evo nije me sram priznati, on je moj posljednji gitaristički heroj. Točnije, zadnji iz ergele koji je u stanju napisati smislen album i na pjesmu nakalemiti solažu od dvije minute a da to ne zvuči ko bacanje majmuna u afan. Dobro, zvuči, jer svaka prava solaža mora imati malo tog drkica momenta, tipa vid' me majko šta mogu na šest žica. Svaka čast Louu i Murphu, al J je tu ipak Isus i Bog i Duh sveti. Tako mi se i ovi post reunion albumi čine kao solo J Mascis, plus dva Louova filera da se ne bi musio.

Možda sam u krivu, možda će mi netko jebat mater, al ovo je Potlista (i to kani ostati) i svatko tko je čitao moje recenzije zna da većinom nemaju smisla, a ako vam smeta žalite se upravi Vodovoda, jer me nitko ne plaća, a nismo ni dobili pare na natječaju za neprofitne medije jer očito nismo lezbo-femi-PROpišanje u vjetar sajt, nego samo gomila likova koji misle da nešto znaju o glazbi. (krvi ti Irudove kolika rečenica, ulazim u kategoriju Andrije Škare) Kao što je moje znanje o glazbi upitno, tako su i kriteriji prema kojima ocjenjujem glazbenike i njihova djela upitni.

Evo npr. "Tied To A Star" odmah ulazi u kategoriju dobrog albuma, jer je J opizdio fuzz solažu već na drugoj pjesmi. Meni dovoljno da ga ocijenim pozitivno i stavim u kategoriju top 10 albuma ove godine, a i priznat ću sam sebi, ne planiram ni poslušat više od deset ovogodišnjih albuma. Ne volim ništa novo, i da skupim još nekoliko kariranih košulja i godina mogao bih slobodno postati pandan Dragašu. Doduše, on još uvijek ide na koncerte, iako ih prati sa šanka, ja čak više ni to ne radim.

Al' da se vratimo albumu, J očito ima jako puno materijala i inspiracije jer roka albume gotovo na godišnjoj bazi, malo Dinosaur, malo solo. Više-manje sve s 'Tied To A Star' bi funkcioniralo i na albumu Dinosaur Jr., samo kad bi se akustara zamijenila jazzmasterom odvrnutim kroz dva maršala, hajvata i fender twina. U načelu je tu riječ o melodičnim pop pjesmama, koje su prelijepe u svojoj nepretencioznosti. Kako se ono kaže, nosi čoek dušu na reveru. Nema tu preseravanja, nema tu moderne indie pretencioznosti, nema tu hipsterskog hajpa. Samo čovjek, njegova gitara, tanašni glasić i što je najvažnije – pjesma.