Loincloth Iron Balls Of Steel Southern Lord 2012.
Iz već nekih razloga, teška, mračna i sofisticirana glazba poput metala virdžinijsko-sjevernokarolinškog trojica Loincloth, odolijeva filterima mojeg ukusa za gitarsku glazbu.
Ne pišući iz perspektive fana metala, a ostajući u kontekstu metala, spomenut ću da sam tako znao cijeniti povremene uratke bendova krajnje rafiniranog zvuka i stila kao što su Meshuggah ili Kowloon Walled City, ali i tehnički i izričajno čudovišne bendove poput Behold... The Arctopusa.
Negdje između ta dva afiniteta stoji Loincloth, bend oformljen 2000., čija diskografija od 2003. sa singlom i demo EP-em nije prelazila ukupnih dvadesetak minuta. Dugoiščekivani prvi punokrvni album "Iron Balls Of Steel" obiluje i drugim adutima zbog kojih će se vjerujem, zadržati kao endemski metal broj u mom plejeru. Tu je prije svega činjenica da se radi o metalu koji odbacuje, niječe i/ili čak ismijava neke osobine na koje se metal zna paušalno pretpisivati. Prvi na pamet pada mačizam (koji sam po sebi u kontekstu gitarske glazbe ne smeta) kojeg se bend dotiče već u naslovu albuma, no Loincloth se zbog toga ne može okarakterizirati kao bend s ideološkom agendom. Oni svoje metal nasljeđe uzimaju jednako zdravo za gotovo kao što to čine pravovjerni metal bendovi, samo možda manje ozbiljno te kroz osjetnu prizmu apsurda i zdravoinfantilnog humora. Slično su od najranijih dana u svojim departmanima činili math-rockeri od Don Caballera (kao bend nastao u kontekstu post-rocka), Breadwinnera (post-hc/noise) (čiji je član donedavno bio druga gitara Loinclotha) do ranih bendova Roba Crowa indie izričaja sredine i početka devedestih.
"Iron Balls Of Steel" nudi metal temeljen na rifovima lišen svakog izvanglazbenog sadržaja. Izuzevši završnu petominutnu, samo četiri od šesnaest stvari prelaze tri minute, a sedam ih staje prije druge minute. Stvari traju koliko ih rifovi mogu nositi, što će reći - dovoljno. Manijakalni, abrazivni i začkoljasti slušni slatkiši bi, kao što je često moje iskustvo s metalom, gubili svoju privlačnost u većim dozama. Razvlačenja i sporih teksturalnih stilizacija nema. Iako zamislive kod jednog prije svega avant-metal benda, stajale bi u sukobu sa žestinom koju je ovaj, na koncu ipak tech-metal bend znao uvjerljivo kao malo tko dosad zapakirati u konkretan, zaokružen, iznimno dobrozvučeći album.
