Iako su prelasci americana junaka na veliku etiketu u zadnje vrijeme prolazili izuzetno glatko (Band Of Horses i Avett Brothers bezgrešno su ispeglali svoj originalni izričaj kako bi udovoljili što širem broju potencijalnih slušatelja pritom ne izgubivši ni dio svoga šarma), par momenata nagovještavalo mi je nešto drugačiji rasplet u pogledu Iron & Wine.

Naime, zaštitni znak Iron & Wine uvijek je bila melankolija, obojana možda ponekim tonom gotike i sličnih čisto stilskih figura, ali prije svega ona prava, dubinska osjećajnost. Koju je mladi gospodin Samuel Beam tako vješto izražavao na svoja dva prva albuma (oba su bezvremenski biseri folk-rock glazbe, čisto da se podsjetimo), samo uz pomoć akustike, sestrinog pozadinskog vokala i minimalističke produkcije.

Da se može nositi i sa zahtjevnijom formom Beam je dokazao na trećem, prethodnom albumu, vrlo dobrom "The Shepherd's Dog" na kojem je svoju provjerenu formulu (koja uz akustaru i šapat uključuje i sjajne stihove te neizbježnu bradurinu) okitio zvukovima pravog pravcatog benda. Sve te orgulje, udaraljke i instrumenti uštekani u struju na prvu loptu donijeli su šok. Ali, već nakon kraćeg slušanja, bilo je jasno da prelazak iz lo-fi podruma u hi-fi dnevni boravak nije oduzeo ništa od njegove biti. U srži ostao je to onaj isti nježni bradonja, samo što je, eto, ne bi li malo razdrmao svakodnevnicu, obojao svoj svijet i nekim drugim bojama osim crne i bijele.

Uglavnom, prvi moment kojega sam se bojao vezano uz prelazak na Warner je da ta simbolična promjena neće biti dovoljna, da tek nešto veseliji aranžmani neće sami po sebi podignuti njegove tmurne balade do razine zabavljača, što je jedina razina kakvu nacisti iz Warnera priznaju (pitajte samo Tweedya). Jednostavno, mislio sam, Iron & Wine nema težinu jednog statusnog simbola kojega se isplati imati u ekipi samo radi dizanja rejtinga, trebat će pristati i na poneki kompromis (pitajte samo Waynea Coynea).

Drugi moment koji me već ozbiljno zabrinuo bio je kada sam u UNCUT-u ugledao Samuela naslonjenog na gomilu iscijepanih drva u onom svećeničkom odijelu kakvoga su nosila braća James. Okrenem stranicu kad ono još veći šok, Samuel šeta kroz polje pšenice koja se vijori na vjetru (brada se pak ne vijori, uporno prkoseći fizici). Ono, čovjeku se odmah upali pozer-alert, pomisliš da evo još jednog prodavača magle u stilu Bonnie Prince Billya - ultimativni seljak, a nema ni psa, kamoli kokoši.

Kad je došlo vrijeme da poslušam album, uvodna stvar "Walking Far From Home" raspršila je većinu sumnji. Hej, možda je Samuel pozer, ali, iako je dozvolio da mu producent Brian Dreck, pardon, Deck, nagrdi stvar nekakvim elektronskim zvukićima koji blage veze s mozgom nemaju i s previše pratećih vokala koji su tu svega radi osim harmonije, pjesma je zakon - melodija tipični Iron & Wine, uz Samuelov glas koji s njom ide gore-dolje, moćna i ravna. I melankolična. I bez kompromisa. Osim ako kompromis nije upravo u tom indie pristupu - toliko sam cool da me sada mogu slušati i cool klinci, a ne samo primitivci koje se i dalje griju na drva zato što uživaju u pogledu na plamen.

Sljedeća "Me And Lazarus" pak donosi nastavak šokova u vidu idiotskih zvukića u pozadini koji odvraćaju pažnju s glavne teme, koja je srećom dovoljno solidna da izdrži. Beam ovdje zvuči nešto življe, a saksofon, koji na neki način svojim uletima kao da pjeva s njim u duetu, djeluje skroz simpatično. Nešto slično događa se i sa sljedećom pjesmom, koja nakon baladnog početka prije kraju malo ubrzava, pa onda i sa stvari nakon koja od starta zvuči kao Iron & Wine koji je netko slučajno pustio na većem broju okretaja.

Na pola albuma smještena je "Half Moon", konačno pjesma na kojoj se iritantni elektronski dodatci gube, tako da možemo čuti kako to organski zvuči ovaj nešto pozitivniji Iron & Wine, s doo-wop vokalima u pozadini, soul refrenom, Cooderovskom gitarom i malo ritma. Isto kao i stari, samo prilagođeniji ponekom tulumu, možda i soundtracku nekog filma.

Sljedeća "Rabbit Will Run" opet ponavlja sličnu melodiju s početka, melodiju koja se provlači dobrim dijelom albuma, pa iako se iritantni zvukići svega i svačega opet javljaju, nešto drugo upada u oči. Naime, nije toliko problem ove promašene pre-produkcije što pjesme nemaju baš najbolju glazuru, nego je problem u tome što one i nisu nešto posebno ispod nje.

Evo, "Rabbit Will Run" je top 3 stvar na ovom albumu, a sličnih imate na svim prethodnim. Ergo, Samuel jednostavno ima premalo trikova u rukavu da bi bio išta više od onoga što je bio do sada. Simpatični trubadur kojega voliš zbog toga što ne poznaje autocenzuru. Praktički, ovo što je on izveo na ovoj ploči najsličnije je metamorfozi koju je izveo Tom Waits ono kad se jedno jutro probudio kao kukac.

Waits je u ranim danima bio nježni pijanac koji je snimao prekrasne balade natopljene dramatikom klavira i klišejima iz filmova, da bi prelaskom na drugog izdavača odjednom odlučio eksperimentirati sa zvukom, ubacivati sve i svašta kao ukras te usput režati umjesto pjevati. Samuel Beam ne reži, ali sve drugo je izokrenuto naopako.

Zamjenom trubadurstva za artizam gubi veliki dio onoga što ga je činilo posebnim, a problem je u tome što nova uloga ne obećava. Waits je mogao bez problema radikalno mijenjati stil zato što je iza njega stajala kvaliteta pjesama, dok je Beamov album po svemu prosjek. Koji niti će zadovoljiti fanove (zašto bi se mučio sa ovako bezglavom produkcijom samo zato da čujem tri-četiri osrednje pjesme?) niti će mu dovesti nove (zašto bi se itko probijao kroz ovu kakofoniju polovičnih ideja i neartikuliranih zvukova da bi čuo solidnu pjesmu?).

Tako završnica opet donosi jednu nebitnu orekstriranu pjesmicu, pa onda nekakav slabašni funky pokušaj kakvoga na album ne bi stavio ni Ray LaMontagne, zatim još jedan zavodljivi vapaj Samuelova glasa zasran tisućama zvukića koji odvlače pažnju s jedinog bitnog, a na kraju imamo iritantnu, ali zanimljivu završnicu koju možemo opisati tek kao prog-rock (što je u biti plus, jer gitare su stvarno dobre).

Milijun je razloga zašto ne treba posvećivati previše vremena ovom ambicioznom, ali grešnom projektu. Waits je bolji kukac. Captain Beefheart se bolje igra idiotskim zvukovima. Brian Wilson bolje kombinira harmonije i helij. Rani Iron & Wine bolji je ako vam se sluša klasični Iron & Wine. Vampire Weekend bolje slažu kolaže u čast geniju ritma i majstoru stiha Paulu Simonu. Većina prog bendova nekada i sada bolja je u tome što radi. Steely Dan, pa i Band Of Horses, puno bolje su producirani AOR.

Na kraju krajeva, Beam je snimio prvi osrednji materijal u karijeri. Ono, ma koliko ga želio učiniti posebnim svim tim dodatcima, samo ga je dublje ukopao. Da ne govorim koja će muka biti uživo izvesti sve ovo, za razliku od nekadašnje tradicionalne priče kada je išao uokolo samo s gitarom. Eksperiment nije uspio, ali nije ni koštao ništa, osim možda karijere. Obzirom da je do nedavno ionako radio kao učitelj i da se tek nakon uspjeha "Shephards Dog" u potpunosti posvetio showbizzu, neće mu biti problem vratiti se nazad. Sobi i kazetofonu.

www.ironandwine.com
www.myspace.com/ironandwine