Vedran je jedno vrijeme kupovao kultne albume. The Velvet Underground and Nico - onaj s bananom; Flaming Lips - "Soft Bulletin"; Mike Oldfield - "Tubular Bells"; Patti Smith -"Horses"; Echo And the Bunnymen - "Ocean Rain"; Primal Scream - "Screamadelica"; Stranglers... Vedran je htio čuti njihov značaj. Moram priznat da nisam poslušao niti jedan od ovih albuma. Niti jednom. Probao sam jednom poslušati bananu i Nico mi je učinila ploču neprivlačnom. Vjerujem da je to sve u tom trenutku bilo novo i zakon i avant, ali ne sjećam se da sam ikad imao potrebu poslušati nešto jer sam trebao. Uopće ne znam što bi to trebalo značiti.

No, život vas dovedi u situacije kojima se niste nadali. Tako sam ja jednu ljetnu noć selio Ivu kod prijateljice u Zaprešić i slušao Omida i Buck 65a na repeatu. Vraćajući se po autoputu čije se skraćenice više ne sjećam (AX), nakon četrestrećeg ripita, usjekla mi se lamentacija koja obuhvaća duha Sergea Gainsbourga. Poznajući ga samo po reputaciji kao poznatog i kultnog francuskog glazbenika odlučih se educirati i poslušati ga. Nisam bio obuzet njegovim duhom. Nimalo. Kako sam uopće došao do preslušavanja glazbenih radova njegove kćeri više se ni ne sjećam, ali je kao rezultat imalo, po tko zna koji put, afirmaciju tvrdnje da su predrasude šuplji koncept. Charlotte mi se skroz svidjela. Istini za volju nisam baš pomahnitalo počeo preslušavati njezin dotadašnji katalog izdanja, no kad sam čuo da je izdala ploču s Beckom učinilo mi se kao poprilično dobra kombinacija.

Poprilično dobro se pokazalo kao totalno podcjenjivanje, jer je "IRM" sjajna ploča. Sjajna u punom i respektabilnom značenju te riječi. Kombinacija Caribouove "Andorre", Beckove "Mutations" i Aira dodatno mi je zaslađena spotom za pjesmu "Heaven Can Wait", ujedno i prvim singlom s ploče, koji je vorteks slobodnih asocijacija i oda odličnom kadriranju. Sam album je relativno kohezivna cjelina koja nema niti u jednom trenutku naznake monotonije odnosno prisutnosti fillera. Sve teče kao domaći gorko-slatkasti med koji balansira između dvije krajnosti; od nježnosti pjesma kao što su "In The End" do napete seksualnosti "Greenwich Mean Time". Iako sam prvo mislio da je ploča potpisana kao Charlotte Gainsbourg i Beck ipak se radi o isključivo Charlottinoj ploči na kojoj svira, pjeva i producira gdin Hanson. O nekom glazbenom razvoju Charlotte Gainsbourg mislim da mi nije mjesto pisati pošto sam po tom pitanju totalni turist i vikendaš, a pošto ne bi volio da mi neki ruski tajkun priča o povijesti Dubrovnika nakon što si je tamo kupio kuću koju je vidio na razglednici, poštedjeti ću vas mudrovanja kopi-pejstanog sa svemogućeg Googla. Uostalom on nije tu ni bitan. Ja nemam pojma o Charlotte Gainsbourg. Samo znam da je ova ploča zaslužila da budem budan u dva ujutro i pokušam napisati neke riječi hvale koje će bar donekle oslikati moje oduševljenje.

Da zaokružim priču... Možda bi glavna poanta teksta trebala biti da je koncept kultnosti relativan (koja topla voda!) i da se ne osjećate obaveznim svršavat na mudrolije Jima Morrisona, Pinka Floyda ili na otuđenost Kurta Cobaina. I da sama činjenica da svaka sponzoruša zna tko je i šta je lik tipa Serge Gainsbourg više govori o tuđim potrebama za samopotvrđivanje nego o vašem glazbenom (ne)ukusu. Sumnjam da će "IRM" ući na popis ikakve kultnosti, ali je jedna od onih točaka u nečijoj karijeri kojima se treba vraćati jer odiše autentičnošću i apsolutnim izostankom nečega što se naziva trend. A još je i pristupačan. Ova kombinacija je rijetkost. Zajebi kultnost. Ovo mi je poanta!

Ako ste već spremni vjerovati svima drugima koji su se ikad našli pozvanima pisati o glazbi i njihovom kvorumu kultnosti vjerujte i meni. "IRM". Je. Totalni. Jebeni. Zakon.

www.myspace.com/charlottegainsbourg

www.because.tv

www.charlottegainsbourg.com