Nedavno sam organizirao tulum povodom početka mojeg novog života. Kažu, život počinje u 30-oj, pa zato ta prethodna rečenica. Frend s kojim sam prije 10 godina dostojno obilježio taj jubilej, ovaj put nije sudjelovao u organizaciji tuluma jer je imao puno važnijih stvari na pameti – supruga mu je upravo ulazila u posljednji tjedan trudnoće. Iako u tako visokom stupnju trudnoće i ona je na kraju uspjela doći na tulum što me je istinski obradovalo. Na kraju smo se frend i ja dogovorili kako ćemo pravu festu napraviti dogodine – naš 31. rođendan, a prvi malom Ilaru. Tri muške ribe na jednom mjestu, to neće biti dobro.

Meni je i ovaj tulum bio dosta dobar. Ne možda tako nezaboravan kao onaj na Šari, ali ekipa je također bila odlična, vino i rakija također, a ni opijati nisu bili za baciti. Dobra je bila i mjuza, ali ovaj put se sigurno nije puštao The Prodigy. 100%. Čak ni one pjesme koje su nas uveseljavale prije 10-ak godina. Radije smo plesali na neke druge stvari.

Moram priznati kako me nastup The Prodigya na prošlogodišnjem VIP-T-Mobile-Tele 2-Eronet In Music Festivalu poprilično iznenadio. Ugodno. Doduše, nisam imao neku pretjeranu namjeru gledati taj koncert, a kad sam se već na njemu zatekao bio sam u 273. redu, ali The Prodigy su to dosta solidno odradili. Baš poput svih onih bendova koji posljednjih godina sviraju naslonjeni na staru slavu, a sa željom da uberu još poneki dinar od svoje glazbe. Kada mogu Pixies, zašto to uostalom ne bi radili The Prodigy? Neka lijepo zarade, opet se raziđu i potroše sav novac koji su zaradili na ovoj turneji. Onda se opet mogu okupiti za 5 godina pa sve ispočetka. Trend „rijuniona“ neće nikada prestati.

Samim tim okupljanjima koji se neprestano događaju u posljednje vrijeme, poprilično me začudilo kako su The Prodigy snimili novi album. „Invaders Must Die“. Kao da su novim albumom željeli pokazati kako oni još toga za ponuditi.
Naravno da mi je odmah pao na pamet naslov recenzije „The Prodigy Must Die“ ukoliko se album pokaže onakvim kakav sam zamišljao da će biti. A pokazao se. Dakle, The Prodigy moraju umrijeti. Ili bolje, ignorirajte njihovo postojanje. Ono sadašnje, naravno.

„Invaders Must Die“ napravljen je kao da je snimljen odmah nakon „The Fat Of The Land“ koji je objavljen 1997. Dakle, prije nego je održan onaj prvi tulum na Šari. Liam Howlett opet je u bend primio Keith Flinta i Maxim Realitya i pokušao nam opet prodati onaj zvuk s kraja devedesetih. Cijeli album prepun je techno-podloga prošaranih nabrijanim gitarskim rifovima i već klasičnim „prodidžijevskih“ promjena ritma i nabrijavanja atmosfere. Sve je isto kao lani, pardon, prije deset godina. Samo, svijet se promjenio, ako to The Prodigy nisu primjetili. Ono što ih je s „Charlie“ i „Voodoo People“ stavljalo u vrh plesne glazbe, a s „Firestarter“ i „Smack My Bitch Up“ guralo među glazbene provokatore, sada više ne pali. Sada je to dosadno. I nezanimljivo. Činjenica kako su prodali najviše albuma u Velikoj Britanijih posljednjih tjedana više govori o trenutnoj sceni na Otoku nego o kvaliteti ovog albuma.

Naslovna pjesma i „Omen“, koje se prodavaju kao hitovi s ovog albuma, zvuče kao kompilacija svih njihovih dosadašnjih pjesama. Znate ono, refren iz jedne pjesme, rif iz druge, elektronski prijelaz iz treće, a fora s MC-em iz četvrte. Kao ideja to zvuči grozno, a ni realizacija nije ispala puno bolje. Ostatak albuma funkcionira na istom principu s još nekoliko potencijalnih „hitića“. Gorih nego ona dva s početka albuma pa vam je onda valjda jasno o kakvim se „uspjesima“ radi.

Izgleda da The Prodigy nisu bili zadovoljni količinom novca koju su zaradili na prošlogodišnjim nastupima na ljetnim festivalima pa sada žele i ove godine nastupati na istima. Argument imaju – novi album. Ja se samo nadam da prilikom proslave svog 40-g rođendana netko neće doći sa željom da se pusti neka nova pjesma od The Prodigy. S druge strane, bilo bi tada zanimljivo vidjeti ekipu kako mrda na „Out Of Space“. Ah, ta nostalgija. Živcira me.

http://www.theprodigy.com