Kompilacijski album "Recurring Dream" je bez sumnje najbolji presjek slavnih dana australskog benda Crowded House. Čak ako u kolekciji nikada niste imali bilo koji njihov album s kraja osamdesetih i početka devedesetih, glavninu odabranih singlova će većina vas prepoznati već po prvim taktovima. Iskreno, meni je teško preskočiti bilo koju pjesmu s te kompilacije pa nije ni čudno da su se zbog ovog izdanja smjestili među top 25 najslušanijih izvođača na mom Last.fm profilu. Za "Weather With You" i "Don't Dream it's Over" zasigurno nije potreban poseban podsjetnik s obzirom da ih VH1 i lokalne radio postaje s generičkim play listama i dan-danas ne prestaju siliti, ali poprilično sam siguran da vam ni "Mean to Me", "Fall at Your Feet", "Something So Strong" i ostali hitovi ovih, sada već, AOR heroja ne bi trebali biti strani. Ne mogu sa sigurnošću konstatirati zašto sam se u posljednjih nekoliko godina vezao za te pjesme – da li zbog nostalgije za nekim davnim danima djetinjstva kada su one bile samo česte zvučne podloge na svim radio postajama ili zato što su mi recentniji radovi Neila Finna, zbog sve sile izvođača i bendova okupljenih oko njegovog dobrotvornog projekta 7 Worlds Collide, prirasli srcu.

Neil Finn je svoju glazbenu karijeru (Split Enz, Finn Brothers, Crowded House, samostalno…) odlučio prolongirati na najugodniji mogući način – opkoljen dobrim i slavnim društvom. Na prvom live izdanju projekta 7 Worlds Collide, jednostavno nazvanom "Neil Finn & Friends" (2001.), gostovali su Eddie Vedder, Johnny Marr, Phil Selway iz Radioheada, Sebastian Steinberg iz Soul Coughinga, Lisa Germano i još pokoje zanimljivo ime. No, čini se da upravo drugi susret i snimanje albuma "The Sun Came Out" (2009.) predstavljaju ključne izvore Finnovog nadahnuća pri skladanju i snimanju drugog albuma za Crowdes House nakon što su se 2006. ponovno okupili te ubrzo nakon toga izdali povratnički "Time on Earth". Ovoga puta na snimanju nastavka 7 Worlds Collide projekta nije bilo Veddera pa su u kolektiv kao ključni akteri, uz brojne ostale prinove, uletjeli Jeff Tweedy, John Stirratt, Glenn Kotche i Pat Sansone iz Wilca.

Priča se da su upravo Neilovi sinovi ocu preporučili albume Tweedyja i ekipe pa nije čudno da su Wilco, nakon zajedničkog snimanja drugog albuma za 7 Worlds Collide i korištenja producentskih usluga Jima Scotta, za njega ubrzo postali novi izvor inspiracije. Finn zvuči iznenađujuće friško i poletno pjevajući Marrovu i Tweedyjevu pjesmu "Too Blue" s "The Sun Came Out". Taj novi elan prisutan je i na šestom Crowded House albumu koji kao da se zvukom direktno oslanjanja na najvedrije trenutke preporođenog Tweedyja, onoga koji je nakon albuma "Yankee Hotel Foxtrot" morao stati na kraj svojim migrenama i tabletomanskom deliriju. Zato je "Intriguer" savršen svoj tipičnog Crowded House radio friendly popa i svega novoga što im je donijelo novo iskustvo s Wilcom.

Tipični primjeri te kombinacije su "Saturday Sun", "Either Side of the World" i "Twice If You're Lucky". Lagodnost i slatka sjeta se preklapaju, a u pjesmama kao da odzvanjaju glasovi i ideje Tweedyja i pokojnog Bennetta. "Isolation", uz neočekivanu baršunastu vokalnu intervenciju Neilove žene Sharon, prekida neurotični gitaristički intermezzo kojeg kao da je smislio sam Nels Cline. "Inside Out" i "Falling Dove" su klasične i uvijek prisutne posvete Beatlesima, a "Even If" i "Elephants", nažalost, tek dvije slabije balade za zatvaranje albuma.

Bez obzira na neke očite sličnosti s Wilcom i činjenicu da se Neil danas baš i ne može hvatati u koštac s tekstovima kakve nam isporučuje Jeff Tweedy, "Intriguer" zvuči kao album kojem se Crowded House u svojoj povratničkoj fazi sigurno nisu nadali.

S ovim albumom ne bi trebali imati problema ako ste ljubitelji posljednjeg albuma Wilca i ako gajite simpatije za stare hitove australskog benda, ali mi se ipak čini da će s ovim potezom više profitirati fanovi Crowded Housea koji će se zasigurno zainteresirati za diskografiju Tweedyja i ekipe.

www.crowdedhouse.com

www.myspace.com/crowdedhouse