Relativno težak album, relativno težak osvrt.

Interpol pati od sindroma mnogih bendova koji su u nekom trenutku izdali nešto što je velik broj ljudi smatrao pristupačnim i zabavnim. Ne mislim zabavnim u slinky smislu, nego da su se kao u slučaju Interpola vrlo brzo i lako ufurali u mračnu, ali ipak nekako ugodnu atmosferu prvog albuma "Turn On The Bright Lights". Mislim da je problem tim veći što se njihov proboj velikom broju slušatelja dogodio već s prvim albumom. Takvi početci mogu bit balast koji prizemljuju sve druge pokušaja kreativnog uzleta. Olakotna okolnost je da se Interpolu očigledno živo jebe za tuđa očekivanja.

Ova sada bivša četvorka glazbenika svakih par godina izda album koji onda svi uspoređuju s "Turn On The Bright Lights" i ja sam uvjeren da oni to znaju. Ova sada bivša četvorka glazbenika svaki svoj album obilježe sa dvije često izgovorene riječi koje su gotovo izgubile na izvornom značenju, ali kada iskreno upućene mogu dovesti do gotovo divinizacije primatelja. Te dvije riječi su 'Thank you'. Bez predrasuda. Svima. Na isti način kao što je Fugazi obilježio svako svoje izdanje Interpol daje svima koji su izdvojili novac ili vrijeme za pregledavanje njihove knjižice na znanje da cijene njihovo sudjelovanje i pokroviteljstvo znajući da su ponovno snimili ono što je njima kao bendu bilo važno ili zanimljivo. Ne ono što se očekuje ili s čim bi glazbeni portali mogli kititi svoje uglavnom smiješne top liste. S tim da cijela caka leži u tome što bi se svi Interpol albumi uključujući i posljednji "Interpol" mogli naći na top listama bilo koje od godina kada su izdani da slučajno te liste slažu Interpol fanovi, ljudi koji su sve te četiri ploče poslušali više od 3 puta ili 5 puta ili 25 puta. Kada ti je nešto uistinu drago onda si oko toga valjda i daš truda. Nisam nikako mogao razumjeti i još uvijek ne razumijem netrpeljivost prema "Our Love To Admire". Ta ploča je odlična. Bez ikakvog ustručavanja mogu reći da je ta ploča u rangu jednog "Turn On The Bright Lights" s tim da, jebem mu, nije "Turn On The Bright Lights".

Slična ako ne i kompliciranija stvar se dešava s novim Interpol albumom. Ako vam je OLTA bio odbojan novi "Interpol" će vam bit kao sifilis poslije lošeg seksa. Zanimljivo je da su ga svi krenuli uspoređivati s prvim albumom, ali dok su revno i samozadovoljno prvom albumu davali pet od pet zvjezdica novi album jedva da je skupio tri i pol. Ruku na srce "Interpol" je zahtjevan album. Nije za ubacit/nabacit jednom i biti oduševljen. Mislim možda je netko i bio, ali meni se čini više kao nešto što će fanove zaintrigirat, a usputne slušače vratiti njihovoj 30 terabitnoj kolekciji i novom Caribou-u. Na prvih par slušanja sam imao potrebu za vraćanjem, za proučavanjem. Album je pokrio raspon od potencijalnih radijskih hitova ("Barricades") do slow corea ("Safe Without" i "All The Ways"). Ako se na prvo slušanje izgubite u yin-yang zvuku prvog i drugog dijela ploče i odustanete mogli biste se zakinuti za jednu monumentalnu simfoniju tuge i frustracije. Ako ste pak jesenski depresivni i odlučite ponovno pokušati slušati album na proljeće možda i niste tako ludi. Ploča je gusto protkana osjećajem izgubljenosti, kako tekstualno tako i glazbeno. Drugi dio albuma sa svojim pužućim tempom pogotovo je problematičan za bilo koga sklonog depresiji ili negativnoj introspekciji. Pitchfork, koji je naravno albumu udijelio pičforkovskih 4.6/10, zamjera nedostatak osjećaja iskupljenja ili nagovještaja rješenja. Tako je. Album nema izlaza. Nema ponuđene formule spasenja. Nema ih iz jednostavnog razloga što uglavnom nema jednostavnog i lijepo upakiranog ičeg, a kamoli deus ex machina čarolije koja bi nas izvela iz začaranog kruga razočarenja i pasivne autodestrukcije koju većina može prepoznati u nekom životnom aspektu. No to ne smije biti razlog podvođenja ovog albuma pod zanemariv. Naprotiv. Ako je ova ploča što pokazala to je da su Interpol po četvrti put izdali album vjeran samom sebi i da su ostali onaj bend u odjelima s autentičnim pristupom i mračnom (anti)zavodljivošću na rubu samoozljeđivanja.

Naslovnica albuma prikazuje dekonstrukciju teških slova koja su nekad činila riječ Interpol. Carlos D. je otišao iz benda odmah nakon završetka albuma i nemoguće je pobjeći od simbolike. Carlos je bez sumnje bio faca i njuška kojoj se više nije davalo intervjue. Navodno da mu je i basa bilo pun kurac i otišao je snimat indie filmove. Ostatak benda je nastavio i odmah dogovorio američku i europsku turneju s par potvrđenih otvaranja za U2. To su ti trenutci koji su vrijedni praćenja muzike i karijere. Misteriji poput popularnosti Pixiesa i Nirvane. Interpol otvara za U2. Nadam se da će svirat hrpu pjesma s novog albuma, jer bi to značilo da postoji neki kaotični balans u svijetu u kojem 200.000 razgaljenih U2 obožavatelja ipak mora slušati "The Undoing".

Novi album Interpola je ona crna masa iz svemira koja izjeda Spider Mana. Krene izvana i konzumira sve iznutra. A kad se zavuče u vas shvatite da se osjećate kao da je uvijek bila u vama. Koliko će vas odvući na tamnu stranu ovisi o tome koliko ste Jedi, a koliko žrtva vlastitih neodržanih obećanja, medijski podgrijanih žudnji i neodrživih životnih stilova.

Ja sad idem pustiti James Brown Christmas Special jer sam još uvijek padawan i strah me ove ploče. Fakat je. Neke stvari je bolje ostaviti za sunčano subotnje prijepodne kada su aveti nevidljive i lako zanemarive, a ne kockati se životom u nedjelju navečer dok je nebo sivo i nemilosrdnije od hrđavih žileta.

www.interpolnyc.com
www.myspace.com/interpol

Pot Stilista preporuča sljedeću kombinaciju odjevanja pri preslušavanju ovog albuma: