Sve uredno skidam, revolveraški raspakiravam zipane fileove, grozničavo se hvatam za USB kabel, prebacujem na mp3 player i onda vrtim, vrtim, vrtim… u sebi razvrstavam i planiram – ovaj ću dok bicikliram, ovaj dok sređujem stan, onaj pred spavanje… Trebalo bi se svakom pošteno posvetiti. Jedan od njih je sigurno moj album godine… Kojim redom krenuti? Moraju se postaviti prioriteti… Tako mi moje izgrađene ličnosti! Uh uh… Prođe popodne, dan, dva, tjedan… i redoslijed odrede nečiji tuđi ekspres stavovi, prenapuhane priče i vlastite ishitrene procijene.

I eto ga na. Na nešto dužem čekanju morao je završiti upravo novi album benda čiji me prvijenac "Everything All the Time" 2006. pridobio nakon prve odslušane pjesme. Novi "Infinite Arms" sam svjesno odložio sa strane, misleći da se Ben Bridwell s Band of Horses neće uskoro otisnuti dalje od zvuka s prva dva albuma. Vođen mišlju da bi Ben zauvijek mogao snimati slične albume, besramno sam odlučio da se Konjima mogu vratiti u bilo kojem trenutku, bez straha da će me razočarati i uvjeren da me više nikada neće razveseliti kao na samom početku karijere.

"Everything All the Time" je izdan u idealnom trenutku. Nakon raspada benda Carissa's Wierd, Ben Bridwell i Mat Brooke (danas Grand Archives) su raskrstili s komornim žalopojkama i započeli projekt koji se stilski nadovezao na najpjevnije i najčistije trenutke s prva dva albuma benda My Morning Jacket. Jim James i ekipa su do onda već privukli dovoljno obožavatelja što je za Benov i Matov prvijenac bilo više nego presudno. Osim debelog i prepoznatljivog MMJ premaza reverba, Benov se vokal najprije uspoređivao s onime Jima Jamesa, a tek onda s onima Neila Younga, Waynea Coynea, pa čak i s falsetima Perryja Farrella (Jane's Addiction, Porno for Pyros) i Jeremyja Enigka iz Sunny Day Real Estate. Nakon što su dvije godine kasnije Fleet Foxes izdali EP "Sun Giant", neki su ih brzopleto proglasili trećom My Morning Jacket preslikom. No, nekoliko mjeseci kasnije u Seattleu se napokon zakotrljala nova glazbena scena koja je bila miljama daleko od one s početka devedesetih. Beard rock ekipa predvođena Fleet Foxesima proslavila je zvuk za čije su temelje zasigurno zaslužni Carissa's Wierd, Band of Horses i Grand Archives, novi bend koji je Mat Brooke oformio nedugo nakon rastanka s Benom i Konjima.

Grand Archives su nakon dva zagrebačka koncerta neočekivano pridobili simpatije šire publike. Štoviše, nakon tih nastupa Mat i ekipa su mi, bez obzira na slabiji izbor pjesama od Benovih Konja, postali mrvicu draži zbog svoje skromnosti, ležernosti i odsustva napetosti popularnijeg benda od kojeg se iščekuje sljedeći korak kao što je to bio slučaj s BoH odmah nakon prvog albuma. Zato priznajem da sam skrivečki navijao za Mata i tako sam zauzeo rezervirani stav prema budućim Benovim potezima. No, kao što sam na početku zaključio, konjima se nije teško vratiti, a ne vratiti im se nakon izdavanja trećeg albuma "Infinite Arms" bila bi prava šteta.

Ne bi bilo fer očekivati nove "Funeral" i "No One's Gonna Love You". Naprotiv, bilo bi to čisto recikliranje koje bi nam ubrzo dosadilo. Zato je na novom albumu metiljava i prozračna jeka dobila svoje novo lice. Jer, ako ćemo ipak forsirati sa starom usporedbom, onda je "Infinite Arms" za BoH isto što i "It Still Moves" za MMJ. Iako je "Everything All the Time" već imao "The Great Salt Lake" koja je slobodno mogla parirati epskoj "Steam Engine", BoH s ovim albumom zasluženo bježe u veliku izdavačku kuću i u pohod na najširu publiku. Bez obzira što pravovremenost i sonična opojnost prvijenca nikada neće biti nadmašene, "Infinite Arms" je najbolje što im/nam se moglo desiti nakon dva hvaljena, ali skoro identična albuma.

Sve bi vam trebalo biti jasno odmah nakon prve tri stvari. "Factory" zvuči kao da Mercury Rev obrađuju The Band, a "Compliments" i "Laredo" su ultimativni singlovi. Ova posljednja nam servira onaj isti riff kojeg su Magnolia Electric Co. i mnogi drugi već previše puta posuđivali od Neila Younga. Napisan u osami drvene kućice (Justin Vernon je očito postavio neke nove kantautorske standarde) na kanadskoj granici, ovaj pjesmuljak je bespogovorni hit u stilu "Cinnamon Girl". Bez obzira što nemam pojma što Benu znači Kia Lorenzo i spominjanje nekog izmišljenog jezera, refren Oh, my love, don't you even know? Oh, my love, are you really gone? je pravi katalizator pozitivne energije. Baš kao "Dilly" i "NW Apt." u kojima band zvuči kao reinkarnacija neprežaljenih Grandaddy ili "On My Way Back Home" koja je očiti tribute Beach Boysima i njihovoj "Sloop John B" s albuma "Pet Sounds". Benovo trapavo sviranje bubnjeva zadaje poseban štimung pjesmi "Blue Beard" koja je možda posvećena Matu Brookeu. "Infinite Arms"započinje kao "It's Summertime" od Lipsa i ubrzo se pretvara u klasičnu BoH baladu, možda jednu od najljepših do sada. "Older" pjeva klavijaturista Ryan Munroe, a "Evening Kitchen" gitarist Tyler Ramsay. Ova posljednja zvuči kao da Jim James i Robin Pecknold iz Fleet Foxesa traže indie alternativu pjesmi "More Than Words" od Extreme (samo se vi smijte…).

Baš kao i My Morning Jacket prije par godina, BoH su trenutno na turneji s Pearl Jamom. "Infinite Arms" će zasigurno podijeliti neke stare obožavatelje i pridobiti hrpu novih. No, ono što je za njih sada najvažnije je da bend što duže ostane na okupu i da se hvalospjevi primaju trijezne glave. Jer, koliko god neki žudjeli za zvukom s prva dva albuma, moramo uzeti u obzira da je ovo prvi album na kojemu su Konji napokon okupljeni u stabilan i, na neki način, potpuno novi band. I to kakav! The Band za indie kauboje.

www.fatpossum.com

www.bandofhorses.com

www.myspace.com/bandofhorses