"All system working
I am feeling fine
Begin the countdown
Start the engine now
This astronaut is ready to have some fun…"

Prvi stihovi s novog albuma Analene su kao poziv na akciju. Počinje vedro i spokojno, a pretvara se u isijavanje ekstatične energije. Izgleda da život stvarno počinje u tridesetima. Velike ideje i snove zamijenili su poslovi, obitelj i sve ono što dolazi sa sužavanjem našeg vremena i prostora, prepuštajući sve našoj izdržljivosti koja naposljetku traži spas u katarzi. Vjerujem da ju Ana, Mijo, Miran i Zet dostižu na svakoj probi, a mi zajedno s njima na svakom koncertu.

Riješimo jednu stvar odmah: Analena je jedan od najboljih bendova s domaće nezavisne scene, a njihov album "Carbon Based" (Moonlee Records, 2004.) je najvjerojatnije najkonkretnije i najbolji izdani materijal kojeg je ta žilava i šepava scena dobila u posljednjoj dekadi. Neki će reći da je Analena već imala svoju veliku priliku. Slažem se da ovaj bend u svojoj publici zaslužuje puno više ljudi, ali što znači velika prilika?

Imati veteranski status, a tek tri albuma možda nije zahvalno gledano iz perspektive bendova koji maštaju o uspjehu, ali ovdje se već neko vrijeme odvija neka potpuno druga priča. Zvučati će patetično i ofucano, ali vjerujem da ovaj bend i svi mi koji se uvijek lelujamo u prvim redovima dobro znamo da je velika prilika upravo ono što hvatamo negdje između "Dream Amplifiers" i "Ways Of Seeing". Za sve ostalo potrebno je odricanje, sinkronizacija i vrijeme kojeg članovi ovog benda više nemaju napretek. Stigle su nove odgovornosti i za to im nitko neće predbacivati propuštanje osvajanja šire publike. Odradili su preko 300 koncerata, a vjerne publike je dovoljno za dobru atmosferu.

"Inconstantinopolis" nastavlja tamo gdje je stao "Carbon Based", s više toplijih gitara, ali na trenutke i mračniji. Njegova je dinamika varljiva pa vas neće usisati naglo kao prethodnik, ali će zato s vremenom postati žilav i zarazan. Tih par crtica koje Ana, Mio i Miran repetitivno i isprepleteno vrište su kao mali instant manifesti koji u kombinaciji sa zvukom dolaze u valovima emocija.

Sumnjam da će vam puno trebati da se snađete u rascjepkanoj formi pjesme "Inconstantinopolis" ili da se nećete prepoznati u anksioznom nedjeljnom iščekivanju s "City Of Sunday Afternoons". A tek "Life In Exclamation Marks"!!! Pravi Analena mega hit i ozbiljna prijetnja pjesmama "Spilt Milk" ili "Ways of Seeing". Ukupno devet pjesma i outro baš kao na prošlom albumu. Dovoljna doza za osvježavanje koncertnog repertoara i dugu pauzu do sljedećeg albuma.

Ovaj bend se ne bavi preživljavanjem i sporadičnim izdavanjem albuma, već onime što se strastveno kotrlja od prvog urlika do posljednjeg udarca bubnja. Neka to potraje još neko vrijeme. Sumnjam da će forsirati ako ne bude tako. Danas njihovo vrištanje zvuči dobrodošlo i zdravije nego ikad prije.

www.myspace.com/analena

www.analena.org