Bilo bi preuranjeno zaključiti da su Hardy Morris i njegovi Dead Confederate na trećem albumu napokon zaokružili svoj zvuk. Ako računamo sve dosadašnje pokušaje, a počeli su još davne 1997. kada su se zvali Redbelly, posljednje izdanje "In The Marrow" više zvuči kao idealan kompromis nakon dugog odvikavanja od devedesetih, nego kao spontano prepuštanje zvuku recentnijih bendova vršnjaka koji u biti više ni nisu toliko aktualni. Zvuk se načelno nije puno mijenjao, ali ih te milimetarske promjene danas možda učine nešto privlačnije publici i kritici koji su ih logično percipirali kao bend koji ne pripada 21. stoljeću.

Pjevač i gitarista Morris je na prvom albumu "Wrecking Ball" (2008.) pjevao kao Kurt Cobain (upravoih je Gary Gersh, koji je u Geffen dovukao Sonic Youth i Nirvanu, izabrao za nositelje prvog izdanja njegove onda nove izdavačke kuće TAO) dok je podloga bila kombinacija grungea i južnjačkog rocka. Ova posljednja odrednica će se na kraju protezati kroz sve albume i tako ostati putokaz bendu koji se polako mijenjao i privikavao novim okolnostima. Nakon turneje na kojoj su neko vrijeme svirali s Dinosaur Jr. izdaje drugi album "Sugar" (2010.) na kojemu Morris više-manje odustaje od forsiranja raspuknutog glasa, a bend mekanijim i čistijim zvukom traži put do hita vjerujući da im je za to dovoljno gostovanje J. Mascisa. Slušajući tu suradnju moguće je izvesti usporedbu s Band of Horses pa s time napokon dolazimo do već ranije spomenute usporedbe s aktualnih bendova koji to više nisu.

No, problem očito nije bilo u aktualnosti jer "Sugar" na kraju nije opravdao očekivanja i bend se očito morao pomiriti s činjenicom da se iza njihove prvotne kombinacije grungea i južnjačkog rocka ipak skriva neki nemirniji i mračniji zvuk kojemu se definitivno treba vratiti i pristupiti iz novog kuta. Za "In The Marrow" je angažiran David Barbe (producent Drive-By Truckersa poznat i kao član legendarnog benda Sugar) pa se bend ponovo vratio organskom zvuku juga. Što ne znači da nisu ponovo pokušali biti aktualni ili preciznije rečeno – bliži publici koja je posljednjih desetak godina prigrlila raznorazne metiljave kombinacije americane i juznačkog rocka.

Možda je Morris odustao od Cobaina, ali zasigurno nije odustao od mračnih opsesija i problema koji se najbolje konzumiraju uz alkohol: Don’t mind if I do say / I’m so so sorry, you can’t help me… S jeden strane imamo lako pamtljive refrene pjesama "Vacations" i "Bleed-Through" koje zvuče kao da Band of Horses pijani u studiju sviraju usporene obrade Black Keysa, a s druge imamo uvodnu agoniju "Slow Poisons" koja podsjeća na mračnu stranu ranih My Morning Jacket s prva dva albuma. Na sam kraj albuma smjestile su se i dvije pokunjene americana numere na kojima Morris podsjeća na A. A. Bondya dok ostatak benda odaje počast prerano preminulom Jasonu Molini i njegovim bendovima Magnolia Electric Co. i Songs: Ohia. Što dakako znači da ekipa jako dobro barata trikovima Neila i Ludog konja.

Iako politika kratkih albuma (samo 8 pjesma) može biti više nego dobitna, pogotovo ako je bend sklon neilovskom gitarističkom razvlačenju, "In The Marrow" bi bio idealno zaokružen s još dva potencijalna hita kao što su "Vacations" i "Bleed-Through".

deadconfederate.com