Tinariwen Imidiwian: Companions World Village 2009.
Prije samo tjedan dana, u recenziji za novi album Baaba Maala, kukao sam kako je ove godine nešto siromašnija ponuda dobrih albuma iz Afrike. A onda se pojavio novi album Tinariwen, već pomalo kultne grupe iz pustinje Tuareg...
Eto i to se dogodilo. Kupio sam eksterni hard disc od jednog terabajta čisto da bih na njega postavio glazbenu arhivu koja se dugo skupljala. Od prvog albuma skinutog s Napstera prošlo je dugo, a glazbe se nakupilo još više. Na raznim cedeovima i devedevoima ima toliko toga da ne znam ni što imam. Nije to nikakva preserancija nego čista pohlepa, ali pošto je ova pohlepa vezana uz glazbu, nije nužno loša. Uostalom, što ima loše u želji za slušanjem što raznovrsnije glazbe?
Uglavnom, cedeovi i devedeovi su na putu prema povijesti, a ja imam što raditi u onim ljetnim noćima (i popodnevima) kada mi se ne da izaći iz kuće. Neće to trajati dugo, ali zanimljivo je prebacivati svu tu mjuzu. Naiđeš na neke drage albume i kreneš ih ponovo slušati. Tako su me ovih dana ponovo obradovali, npr, "Clouds Taste Metallic" (The Flaming Lips), "Dry" (PJ Harvey), "Ping Pong EP" (Stereolab), "Primal Scream" (ovo je stvarno čudno, ovaj prvi njihov album ni približno ne zvuči kao bilo koji drugi uradak ovih luđaka) ili "Surrender To The Night" (Trans AM).
Uspomene koje bude ovi albumi su jake, ali ipak najviše emocija ovih dana u meni pobuđuje "Imidiwian: Companions", novi album grupe Tinariwen. Nakon sjajnog "Aman Iman: Water Is Life" (ne znam zvog čega Tinariwen imaju fetiš na stavljanje dvotočke u naziv albuma) kojim se ova grupa probila u sam vrh world music scene, očekivanja su bila velika. I sva su se ispunila. "Imidiwian" je nastavak priče koju Tinariwen pričaju duže od deset godina. Priča je to o životu u pustinji Tuareg, nomadskom životu koji je posljednjih desetljeća osuđen na izumiranje i ugnjetavanje od svih onih koji su imali težnje za osvajanjem prostora koji im ne pripada.
Simbioza tradicionalnih ritmova i načina pjevanja s 'modernim' instrumentima (električne i bas gitare) koju Tinariwen od početka svojeg djelovanja njeguje, upravo je možda u zvuku ove grupe dostigla pravi omjer. Mantričnost pjevanja, ritam tradicionalnih udaraljki te odlično uklopljene gitarske dionice već odavno su od Tinariwen napravili grupu prepoznatljivog zvuka. Taj ih je zvuk doveo do vrhova (ne samo) world-music top-lista, a tom zvuku ostali su vjerni i na "Imidiwian"-u.
Možda nekome ta vjernost istom/sličnom zvuku smeta, odnosno dosađuje mu, ali kod slučaja Tinariwen nikakva promjena ne bi donijela nikakvo poboljšanje. Uostalom, o kakvim bi se promjenama u njihovom zvuku moglo pričati? Bježanje u nekakve modernije zvukove kao što su to na zadnjem albumu napravili Amadou & Mariam nema smisla jer su Tinariwen oduvijek korsitili zapadnjački, rock'n'roll instrumentarij, a kao 'pravi rockeri' nemaju potrebe za ubacivanjem sintetičkih zvukova u svoju glazbu. Odbacivanje tih zapadnjačkih instrumenata također nema smisla jer su Tinariwen svojim zvukom stvorili potpuno novi stil koji već ima svoje sljedbenike (sasvim pristojna grupa Terakaft također iz Tuarega), a bježanje od njega bi bilo kaotično. Uostalom, to nitko ni ne traži od njih. Najgore što su mogli napraviti je pjevanje na engleskom jeziku, ali kako članovi Tinariwena i na koncertima jedva znaju reći 'thank you', ta je mogućnost odbačena.
Znači, ostali su isti. Ono što smo slušali od "The Radio Tisdas Sessions" (2001.), to slušamo i sada. Iz svake pjesme izviru snažni osjećaji, a bez obzira što ne razumijem o čemu pjevaju, ta neka težnja za pustinjom i slobodom se osjeti. Tinariwen nisu samo bend, oni savršeno prenose sve ono što se događa s njihovim krajem svima onima koji ih žele slušati, a ja sam jedan od njih. Pogotovo ako su u pitanju live-nastupi bez obzira što se jedna od rijetkih prilika kada sam u posljednje tri godine mogao biti ljubomoran, veže za njihov nastup. Naime, dok sam ja na Szigetu prije dvije godine slušao The Good, The Bad & The Queen, moja bolja polovica je odabrala Tinariwen. Kada sam napustio Albarna i društvo i došao na world music stagea, bolja polovica se rasplesala, a uvjeravala me i kako joj je basista namigivao. Moram priznati da je izgledala zadovoljno radi toga, a ja sam (za svaki slučaj) na prošlogodišnjem InMusicu od prve do zadnje pjesme bio na Tinariwen. Basista je ovaj put bio potpuno nezainteresiran. Drago mi je da to nije bio slučaj na ovom albumu, kako njega, tako i ostatka grupe. Tinariwen su opet snimili odličan album. A kad se samo sjetim da sam prije tjedan dana, u recenziji Baaba Maala, kukao kako ove godine baš i nema zanimljivih albuma iz Afrike...