Sjećam se tog koncerta prilično živo i zbog luđačkog nastupa Tigrove masti (u ulozi predgrupe) i zbog nevjerojatne svirke Mary Halvorson. Njen se nastup tada nametnuo kao glavni element u bendu nadmašivši pritom vođu Trevora Dunna na kontrabasu i Chesa Smitha na bubnjevima. Nije mi tada zasmetao ni neprestani žamor publike kojoj je, nakon usvojene Tigrove masti, ipak manjkalo koncentracije za slušanje relativno tihog i introspektivnog jazza Trija Convulsanta. Tako se uvjerljivo istaknuti kraj kolega s pedigreom te još i (metaforički) utišati žamor… to mogu samo najveći.

Prošlo je osam godina od tog nastupa, a Mary Halvorson danas slovi kao jedna od bitnijih ličnosti moderne jazz scene. Njenu glazbu možemo nazvati modernim kreativnim jazzom, avangardnim jazzom ili free jazzom. Kako je god nazvali, njen je izričaj zapravo teško smjestiti unutar nekih čvrsto i unaprijed zadanih okvira. Halvorson ne preže pred preuzimanjem elemenata iz svih varijanti jazza, ali i iz mnogih drugih glazbenih žanrova. Ona je i tehnički vrlo vješta gitaristica, stilski (i zvukom gitare) ponekad vrlo slična Dereku Baileyju, a istovremeno i vrlo fleksibilna. Iz te fleksibilnosti proizlazi i činjenica da se ne libi posuditi fraze iz, na primjer, klasične glazbe, folka i rocka. Ipak, njena se virtuoznost nikad ne nameće u skladbama već su uvijek u prvom planu njene skladateljske sposobnosti i zrelost sveukupnog pristupa. Na novom je albumu te značajke možda još i lakše primijetiti.

Nakon jednog albuma s triom, dva albuma s kvintetom te nakon bezbroj suradnji s istaknutim članovima avangardne/free jazz scene (npr. “Electric Fruit” s Weaselom Walterom i Peterom Evansom), Mary Halvorson nam sada, u ulozi vođe, premijerno predstavlja proširenu verziju svoga iznimnog kvinteta (Jonathan Finlayson na trubi, Jon Irabagon na alto-saksofonu, John Hébert na basu, Ches Smith na bubnjevima). Taj je kvintet osnažen dvojicom podjednako impresivnih članova, Ingridom Laubrockom na tenor-saksofonu i Jacobom Garchikom na trombonu. To su glazbenici koji, kao i Halvorson, plijene svojom virtuoznošću, ali se znaju staviti u službu 'više sile', odnosno sigurne skladateljske ruke Mary Halvorson. Do samog proširenja benda je, navodno, došlo pod utjecajem Halvorsoničina mentora, Anthonyja Braxtona, koji je i sam eksperimentirao s velikim sastavima (primjerice, Anthony Braxton 12(+1)tet). On je, ako možemo vjerovati pričama, bio uvjeren da je Halvorson spremna za takav pothvat. Iako nije bilo bojazni oko toga da se Halvorson možda neće snaći prilikom skladanja i aranžiranja za septet, rezultati njena rada očaravaju i premašuju očekivanja.

Halvorson i njen septet donose nam, prigodno, sedam skladbi od čega šest autorskih i jednu obradu ("Nairam" Philipa Catherinea). Na tih sedam skladbi, od prvog pa do posljednjeg takta albuma, javljaju se neobične valovite promjene intenziteta i dinamike, a istovremeno strukturu glazbe stvaraju slojeviti aranžmani puhačke sekcije i čvrste bubnjarske dionice Chesa Smitha. Općenito su skladbe građene slojevito uz istovremenu prisutnost svih instrumenata što u nekim trenutcima odaje dojam užurbanosti, no ipak nikad ne djeluju prenatrpano ili nabacano. Elementi strukturiranosti i organiziranosti prisutni su i kod atonalnih, improviziranih i solo dionica čime je izbjegnuta zamka njihova larpurlartizma, a zadržana je smislenost tih elemenata u širem kontekstu skladbi. Svim je članovima benda dano dovoljno prostora da se izraze, a oni pružene mogućnosti sjajno koriste. Od snažnih, unisonih dionica koje podsjećaju na nasljeđe europskog free jazza pa do slobodnih i prozračnih bebopom inspiriranih solo prijelaza koji kao da su ispali s nekog ranog albuma Milesa Davisa. Sama Halvorson uglavnom se oslanja na netipične progresije i improvizirane fraze bez stavljanja u prvi plan nauštrb drugih članova sastava.

U glazbi i zvuku izraženo je i korištenje kontrasta. Dok na skladbama poput "Smiles Of Great Men (No. 34)" ili "Four Pages of Robots (No. 30)" povremeno dominiraju divlji rifovi na gitari, kotrljajući ritmovi i čak elementi post-punka, na albumu se našlo prostora i za proučavanje duhovnosti i suptilnih, smirenijih tema. Tako se, primjerice, skladba "Fourth Dimensional Confession (No. 41)" zanimljivo oslanja na meditativni, istočnjački zvuk Halvorsoničine gitare, "Red Sky Still Sea (no. 31)" krasi bluzerski, sjetni stil, a i spomenuta "Smiles of Great Men (No. 34)" pretače se konačno u baladu. Kontrasti različitih motiva, tema i ideja spajaju se u koherentnu, moćnu cjelinu i zaokružuju pozitivan dojam albuma. Nema stajanja u mjestu, ideje i teme izmjenjuju se dovoljno brzo da ne postanu monotone te je redom riječ o zanimljivim, gotovo veselim skladbama. Živahna je to, ali umjerena glazba bez pretjerane, eksplozivne energičnosti.

Kao i prethodnih nekoliko godina, Mary Halvorson još je jednom pokazala koliko je zapravo kreativna i snimila album koji predstavlja esenciju modernog jazza. Album koji zahtjeva opetovano slušanje jer unatoč slušljivosti i pristupačnosti krije mnoge ideje i suptilnosti vrijedne otkrivanja. Album kandidat za (jazz) album godine.