Netko mi je jednom rekao kako je za upoznati djevojke potrebno imati jednu od tri stvari: čistokrvnog psa, prijevozno sredstvo ili gitaru. Jebiga, zlatna ribica, iznošene starke i sviranje kurcu nisu alternativa i, ma koliko se čovjek nadao, njima neće postići ništa.

Ike Reilly svira gitaru, a umalo je kupio i Ferrarija, u što se možete uvjeriti na službenoj mu web stranici. Uglavnom, i bez njega, u stanju je privući pažnju nježnijeg spola bez da radi salto unazad, na što su, između ostalih, prisiljeni npr. djelatnici Hrvatskih šuma, ali i djelatnici pot liste.

Ono što je važno za ostatak svijeta, a ne samo za Ikeovu privatnost, je činjenica kako danas, skoro deset godina nakon što je odlučio zarađivati za život glazbom, ta njegova gitara konačno proizvodi materijal vrijedan slušanja.

S njegovim radom sam se upoznao još 2004. na albumu ''Sparkle In The Finish'', u vrijeme kada sam manično kopao po svemu što ima veze s američkim rockom, ne bi li slučajno otkrio još jedne Bottle Rocketse ili Drive-By Truckerse, naivno vjerujući kako bi svim onim domorodcima preko Velike Bare promaklo primjetiti nešto takvo pa se samo čeka nekakav Balkanjeros da otkrije toplu vodu (lekcija je kao i uvijek ista – ako išta valja, već će nekako doći do tebe).

Iako je Ike zvučao kao još jedna verzija Boba Dylana, s pomalo nazalnim vokalom, pjesmama sklonim dosjetkama i uopće šaljivim metaforama te društveno angažiranim temama koje se preklapaju s pjesmama o ženama, ono što ga je izdvajalo iz mase bila je činjenica kako njemu country nije bio važniji od bluesa.

Stavom i osobnošću definitivno je više podsjećao na outlaw country legende, Dylanov nekonformizam i Strummerovu angažiranost – dakle, tipični americana kantautor. Samo, rock'n'roll u izvedbi njega i pratećeg mu benda Assasination, bio je usidren u najtvrđe momente E Street Banda, s nagnućima na blues bijelog čovjeka, što me uvijek pomalo živciralo. Iz dva razloga. Bijeli čovjek ima svoj blues, a on se zove country i ne treba se oslanjati na nešto o čemu nema pojma. To je prvi. Drugi je što mi uvijek na spomen bluesa, pred oči iskoče dosadni bijeli sastavi iz Engleske ranih 60-ih i Stevie Ray Vaughan, svi ti bijeli ljudi koji pjevaju o toliko općim mjestima, crpeći inspiraciju s površine, zanemarujući pogled između redaka i općenito izbjegavajući ikakav osobni pečat.

Uglavnom, Reilly je imao što reći, ali u tako nezgrapnoj pratnji, njegove pjesme su se gubile i zvučale su tek kao još jedan bend iz bilo kojeg grada središnje Amerike koji subotom praši svoju verziju narodnjaka, samo što, eto, imaju nešto ambiciozniji i inteligentniji materijal od prosjeka koji se već pomirio s činjenicom da nikada neće napustiti Illinois, Iowu, Nebrasku ili kako se već zvala vukojebina u kojoj žive.

Kvragu, čak ni to ime ne zvuči dobro. Ono, kada kažeš "Bob Dylan", puna su ti usta, kao da kažeš "Kornelije Baus". Nasuprot tome, Ike Reilly zvuči ko Mitar Bikić ( neka se dotični ne uvrijedi ako ovo čita ).

(Kada sam već spomenuo imena kojih su vam puna usta, jeste li skužili kako u T-Com službi za korisnike rade samo nekakvi Lucijani, Borne, Augustini, Klaudije i Petunije, a nigdje ni naznake nekog Iveka ili Marije? Gotovo sam siguran da se iza svega krije politika koja nalaže dodjelu nekog aristokratskog imena svim zaposlenicima, kako bi jadni Franjo koji zove iz Svetog Petra u Šumi osjetio respekt i smanjio svoj gnjev, jer gdje će jedan seljak ili radnik sumnjati u poštenu inteligenciju i aristokraciju koja, btw., radi na studentski ugovor?)

Ali deset godina nakon, stvari su sjele na svoje mjesto. I to tako da mi nijedna sekunda vremena posvećena Reillyjevim ranijim radovima više ne izgleda kao izgubljena. Jer ''Hard Luck Stories'' je fantastičan rock album, s dovoljno gitara i mišića za sirova zadovoljstva, ali i s dovoljno folk momenata da zadovolji svakog gej kauboja.

Doduše, uvodne dvije pjesme ne obećavaju previše – izgubljene u neuvjerljivoj glazbi i stihovima bez pravog uporišta, nekako i previše podsjećaju na ranije albume. Ali s trećom stvari, lete na vrhunac s kojega ne silaze sve do kraja. I taj vrhunac koji spominjem nije bilo kakav, jer ''Girls In The Backroom'' puna je energije klasičnog rocka kakvu možemo naći kod jednih Marah ili čak Hold Steady.

''Lights Out (Anything Goes)'' nastavlja na tom valu pozitivnih vibracija i isporučuje prekrasan komad indie rocka s fenomenalnim refrenom i zaraznim harmonijama, a nešto slično se ponavlja i na bluzerski postavljenoj ''Good Work''. Iako obje i dalje sadržavaju neke elemente zvuka koji podsjeća na raniji materijal, prvenstveno iritantne klavijature i bluzerski motiv gitare i harmonike, krajnji rezultat je ipak iznadprosječna pjesma puna energije, samouvjerenog autorskog potpisa i strasne izvedbe. Rokenrol, bejbe!

Između njih je simpatični folky duet s Shooterom Jenningsom, Waylonovim sinom, pjesmuljak koji se može slobodno i preskočiti, ali koji funkcionira i kao mali odmor od svih ovih odličnih trenutaka, a koji se nastavljaju već na ''Ballad of Jack and Haley'', sjajnoj odi uzgoju marihuane, ali i ljubavnog odnosa, u ironičnom stilu Camper Van Beethovenovih akustičnih trenutaka. I da, na refrenu uz Ikea pjeva glavom i bradom alfa i omega Campera, gospodin David Lowery (šteta jedino što se pjesma ne referira i na Jacka Haleya, legendarnog centra Spursa i Bullsa, proglašenog jednim od najboljih dodavača ručnika u povijesti profesionalne košarke).

Već ove četiri pjesme, dovoljan su razlog za konačno imati jedan Rileyev album u kolekciji, a nije zgorega ni što su tri zadnje stvari solidne. Sirovost je stišana u korist pjesme, refreni su pojačani i, sve u svemu, očit je zreliji pristup produkciji kako bi se, čak i u slabijim trenutcima, znalo pronaći pravi omjer glazbe i teksta. Pa se tako kroz ove tri stvari ekipa kreće od slatkaste indie atmosfere Josha Rosea, preko trubadurske dostojanstvenosti Marka Erellija do patetične, ali ponosne himničnosti Springsteena.

Ukratko, ovo je ploča koju toplo preporučam svim kaubojima i onima koji se tako osjećaju. Djevojke, tuga pregolema, ekipa, zabava, alkohol, ljubav, duvanje, stretching - sve je tu i baš je onako kako treba biti. Ike nije savršen i na tome mu hvala, jer da jeste, ne bi imali ovaj album kao dodatnu priliku da se ujedinimo u višeglasju dok šetamo uokolo i pijemo još jednu.

ikereilly.net

myspace.com/ikereilly