Ovo je tekst kojeg pišem već neko vrijeme, tekst kojeg dugo nisam znao započeti i koji definitivno ne znam kako završiti. Recimo samo da između mene i Ivane Smolović ima povijesti. I one faktografske i one skrivene, uglavnom neizrečene. Prolog naše osobne faktografije odvijao se prije nekoliko godina, jedne odvratne ljetne večeri kao što je i ova. Ja sam, kao što i priliči unaprijed ugovorenom susretu dvoje potpuno nepoznatih ljudi, regurgitirao u obližnje grmlje, a ona je na terasi kluba u zrak nonšalantno odašiljala svoje meke palatale. Uslijedile su razglednice s krajnjeg zapada kontinenta, razgovori o strahu od poštanskih šaltera i sasvim neočekivani susreti na sasvim očekivanim mjestima. Ono što je, pak, ostalo neizrečeno postalo je, ili se barem meni tako čini, otpjevano u pjesmama i napisanim i onim nenapisanim.

Upravo zbog toga nisam sposoban napisati ono što bi se svojim žanrovskim određenjem trebalo zvati kritikom. Kada razmišljam o funkciji kritike popularne glazbe, bez obzira na moje estetske preferencije, znam da mi nije važno je li ona kao uobličen tekst pozitivna ili negativna, važno mi je da je analitična, a ipak, sada bez ikakvog pritiska kršim svako samonametnuto pravilo. Ne mogu uspostaviti potrebnu distancu i prepušten sam stvarima koje ne mogu logički objasniti.

No, zbog onih koje stvarno ne interesiraju emocionalne dubioze neurotičnih muškaraca u kasnim dvadesetima, recimo da sam prije nekoliko tjedana izbjegao suočavanje sa zlim službenicima poštanskog sektora i bez trunke birokratske peripetije iz sandučića izvadio žuti paket naslovljen na svoje ime. Recimo da je u njemu bio debi album beogradske grupe Ika i da sam ga potom nestrpljivo slušao nekoliko puta zaredom. Recimo da ovdje, negdje između notnih crta, možete prepoznati Kings of Convenience i Leslie Feist i njihovu sjevernjačku melankoliju. Recimo i da, ako vam stvarno nikada nitko nije slomio srce, onda će vam ga slomiti Ivana svojim tekstovima jer prava ljubav jest neka verzija pakla. Ili, kako bi to rekao Roland Barthes, "bilo zbog povrijeđenosti, bilo zbog sreće, ponekad me obuzme želja da propadnem".

I znam da sve ovo nije fer prema ostatku ljudi koji su autorski upleteni u ovu ploču, ali svaku ćete njihovu zaslugu već lako prepoznati. Nije mi, doduše, uopće žao što se relevantni dijelovi ovog teksta neće moći iskoristiti kao zgodna promotivna parola jer neke stvari jednostavno trebaju ostati skrivene. Ovo je moja osobna povijest i curi mi ispod prstiju onako kako ja to želim. Da sam samo znao što mislim kad je bilo bitno. Možda bi stvari bile drugačije. Možda i ne. Toliko o nepovezanim mrmljanjima nepouzdanog pripovjedača.

www.myspace.com/ikabgd

www.hominidstudio.com

www.ammonite.co.rs