Darren Hanlon I Will Love You At All Yep Roc 2010.
Dobio sam otkaz. Okej, nisam. Nisam ni bio u radnom odnosu pa nisam mogao dobiti otkaz, ali recimo da je prilično sigurno da više neću moći zarađivati za hranu, stanarinu i režije na način na koji sam to činio proteklih godina.
Čitali ste o tome, HTV se rješava svih vanjskih suradnika iliti, kako nas se popularno voli zvati, 'honoraraca', a eto i moja je sudbina u košu tih petstotinjak sudbina, zahvaljujući spletu okolnosti, inertnosti sustava i potpunoj promašenosti fakulteta koji sam završio. Ne mogu reći da sam iznenađen, to bi me činilo kompletnim naivcem, gledam i slušam što se dešava oko mene, razgovaram s ljudima, interesiram se, ali ipak nekako nije ugodno. Dio neugode svakako proizlazi iz činjenice da nemam plan B ili barem nemam konkretan plan B i izgleda da će mi sljedeći tjedni ili mjeseci proći u egzistencijalnoj krizi kakvu nisam mogao niti zamisliti, ali zapravo me najviše šokiraju dvije stvari. Prva je kako te nešto duboko potrese iako očekuješ da će se to dogoditi i mjesecima se spremaš na to, slično kao smrt bliske osobe koja je teško bolesna. Druga je to kako, zapravo, uopće nisam nešto posebno zabrinut.
Ne, nema razloga za brigu, nisam toliko egocentričan da bih pisao mamutske uvode u tekst u kojima se bavim svojim problemima, a da oni nemaju direktne veze s temom. Ima i Darren svoje prstiće u ovome, možda posredno, ali ima.
Prije tri tjedna vraćao sam se vlakom iz Beograda gdje sam pohodio sajam knjiga i vlak je išao nevjerojatno sporo, prestizali su nas biciklisti, pješaci i ljudi u invalidskim kolicima, a ja sam se od početne nervoze polako prebacivao u neko gotovo zen stanje, slušao sam ovaj album i razmišljao o svemu što me muči, o svemu konkretnom i o svemu što se ne može staviti u kutiju i nije mi on ponudio rješenje ili utjehu, ali me oraspoložio, konačno sam se uspio otresti onog starog srednjoškolskog osjećaja da me nitko ne razumije i uvjerio me, a ponekada me treba podsjećati na to, da se najgorim situacijama treba pristupati s najvećom dozom zajebancije. Hvala Darren.
Negdje na internetu sam naletio na ovaj album i kada sam vidio da je čovjek svirao s meni jako dragim i nažalost propalim australskim bendom The Lucksmiths, bacio sam se na download bez razmišljanja. I čim sam ga prvi puta zavrtio znao sam da nisam pogriješio, odmah mi je bilo jasno da je to – to!
Prva pjesma, "Butterfly Bones" fragilna je i suptilna kao i termin iz njenog naslova. Znam da će sada mnogi muškarac koji se diči svojim muškaraštvom pljunuti na pod i reći –'ma šta, opet neki pederluk u gradu', ali to samo pokazuje njihovo temeljno nerazumijevanje i nemogućnost da odu dalje od uobičajenog koncepta 'panker sam-pijem pivo-podrigujem na ćevape-tjeram ženu u kuhinju' i shvate da nekada nema muževnijeg od osjećajnosti. Nekada, ne uvijek.
Sljedeća, "Modern History" je hit. Ili ćete je doživjeti kao hit ako ste voljeli Sufjana Stevensa dok se nije počeo igrati s elektronikom ili ste uvijek znali da je Conor Oberst zapravo prilično duhovit lik i u toj vas spoznaji nije spriječilo njegovo forsiranje depresije i mračnih stanja svijesti.
Nakon nje ide usporena, ležerna i vrlo folkastična "Scenes From a Separation" koja će se možda svidjeti čak i Davoru jer u njoj spominje loitering, a mene je, kao i prethodne, osvojila nekim vrlo dosjetljivim i zabavnim rimama koje nisu same sebi svrhom, baš suprotno. Darrenovo umijeće pisanja stihova uvijek je u službi pjesme kao cjeline i iako je često u prvome planu nikada ne vrišti 'oh, kako sam umješan' niti se preserava, već na najbolji mogući način opisuje ono što osjeća i popunjava lijepu glazbu koja te tekstove prati.
"All These Things" dirljiv je i hitoidan duet s Shelley Short o svim glupostima koje nas definiraju, "House" je klasična priča o povratku u rodni grad i kuću u kojoj smo odrasli, a "Folk Insomnia" je jedna od najboljih pjesama koje sam čuo u posljednje vrijeme. Izvrstan tekst s odmah vidljivim literarnim darom na kojemu nije teško biti zavidan i jednostavna, a opet nevjerojatno upečatljiva melodija odsvirana samo na akustičnoj gitari. I uz to prilična doza zdravog humora koji još više cijenim jer su mu tema ozbiljna pitanja, starenje, smrt i propadanje. No, Darren ima jako lijepo odmjerenu mjeru u svojim šalama, nikada se ne sprda ili vrijeđa, ali je onako zapravo i do kraja duhovit i smiješan, čisto da pokaže kako ništa, ali baš ništa na ovome svijetu nije nužno uzimati za ozbiljno.
Uz već spomenute Sufjana i Conora, Darren vas može podsjetiti i na Jeffreya Lewisa (kojemu je i svirao na turnejama) zbog te lijepe zajebancije i finog sklada glazbe i teksta ili na Jensa Lekmana zbog osjećajnosti koju cijene indie djevojčice i muškarci s naočalama (bez obzira na vrstu okvira). Meni su još padali na pamet Billy Bragg, ali možda više zbog boje glasa nego zbog nečega drugog pa čak i Frank Turner ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog te neposrednosti u izražavanju i sposobnosti da vam svojim riječima instantno stvori onaj osjećaj prepoznatljivosti i poistovjećivanja.
Da, trenutno sam u prilično nezavidnoj situaciji. Računi na frižideru se gomilaju, honorari kasne, a i pitanje je kada ću zaraditi nove. Unatoč svemu tome i unatoč svojoj opreznoj pa i plašljivoj prirodi nekako nisam previše zabrinut. Ne znam je li to samo naivnost ili znak da nisam dovoljno zreo i odrastao, ali znam da mi ovaj album Darrena Hanlona pruža toliko potrebno i sasvim neočekivano utočište i podiže mi raspoloženje s prvim taktovima. Te orkestracije, taj koloplet instrumenata koji ne preuzimaju pjesmu, nego su u njenoj funkciji, ti predivni tekstovi. Možda sam djetinjast i zaveden, ali ova ploča će mi zauvijek ostati dragocjeni komad glazbe kojemu ću se vraćati u trenucima sjebanosti kako bi me podigla i istovremeno ploča koju ću s posebnim veseljem pustiti jednom kada sve bude kako treba jer se njenu univerzalnu ljepotu može doživjeti bez obzira na stanje u kojem trenutno jeste.
"I Will Love You at All" album je koji se treba slušati, to je jedna od najboljih terapija koje si možete priuštiti u ovim danima kada vlada ne želi racionalno razmišljati o proračunu, u danima kada honorarci koji to nisu (jer su im ti honorari jedini izvor prihoda) dobivaju otkaze bez suosjećanja i u danima koji su sve kraći, kišniji i mračniji. Ovih četrdesetak minuta otvoren su prozor prema proljeću, izvanrednim izborima i novom poslu. Mogu to namirisati, kunem se.
