'To be lonely is a habit / Like smoking or taking drugs / And I've quit them both/But man, was it rough / Now I am tired/It just made me tired / Let's build ourselves a fire'

Tako je pjevala, gospelski slavila i polagano provodila svoju spoznaju Jenny Lewis na posljednjem samostalnom albumu "Acid Tongue" (2008.). I bi vatra. Ponovo. Jer očito više nije bila zadovoljna nakon prekida s Blakeom Sennettom i konačnog izgaranja u njihovom zajedničkom bendu Rilo Kiley. Čak je i njihov posljednji album "Under the Blacklight" (2007.) bio samo pokušaj da se na novim temeljima njezinog samostalnog uspjeha zakotrlja nešto novih slušatelja benda kojemu je već prošao rok. Jenny se na odličnom prvijencu "Rabbit Fur Coat" (2006.) s Watson Twinsicama odrekla statusa inde princeze i odlučila biti kantautorica s kaubojskim šeširom. No, nije se potpuno opustila niti s pjesmama kao što su "Rise Up with Fists!!" i "You Are What You Love" te obradom "Handle With Care" na kojoj je okupila svu silu ondašnjih naj indie kauboja (Conor Oberst, M. Ward i Ben Gibbard). Iako mi je baš takva Jenny nedostajala već na drugom albumu, novim trećim pokušajem se definitivno rješava svih demona. Ili nas u to samo pokušava uvjeriti.

"I'm Having Fun Now" zajednička je avantura s njezinim friškim dečkom Johnathanom Riceom pa je izdanje objavljeno pod imenom Jenny and Johnny. Ubrzo nakon upoznavanja na snimanju njezinog prvog samostalnog albuma uslijedila su međusobna gostovanja te naposljetku veza i zajednički materijal čiji naziv jasno otkriva njihovu namjeru. Očito je da zaljubljivanje podrazumijeva svojevrsni predah od njihovih kantautorskih, uvijek ambicioznih, planova.

Svi se hvataju za usporedbu sa She & Him, ali u ovom slučaju ipak imamo izjednačene pjevačke i autorske uloge, a Jenny & Johnny su izvedbom bliži nekom light rock ’n’ rollu zvuku, nego ’60s popu Phila Spectora. Većim dijelom albuma prevladavaju upravo pjesme slične Riceovoj "Carpetbaggers" koju je Jenny na svom albumu "Acid Tongue" otpjevala u duetu s Elvisom Costellom koji ih je nakon toga obojicu zaposlilo na svom albumu "Momofuku". "Scissor Runner", "My Pet Snakes", "Big Wave" i "Committed" su sve redom hit pjesmuljci s catchy refrenima i jednostavnim aranžmanima. Obostrano uživanje u zajedničkom projektu osjeća se u svakom vokalnom mimoilaženju i nadopunjavanju - Jenny je sunčano vesela, a Johnny je adolescentski zabrinut.

"My Pet Snakes" je vrlo vjerojatno konačni obračun s bivšim Blakeom Sennettom iz Rilo Kiley, a "Switchblade" je nostalgična posveta davnim danima mladosti (zar je mlada glumica Jenny ikada imala financijskih problema?): It was poverty that kept you sweet / And dreams that kept you young / The money started rolling in / You stopped having any fun. "Big Wave" je simpatičan rezime tipične kalifornijske veze u kojoj se ženski lik guši u posljedicama ekonomske krize. Riceova "Animal" ima neodoljiv refren, ali je djetinjasto provokativna i zvuči kao da ju je izvukao iz nekog studenskog dnevnika: We must modernize Jerusalem / Detonate the temples… We will organize in Bethlehem Able-bodied women and agnostic headstrong men…

"I'm Having Fun Now" je u biti obmana, kratki predah i vrlo vjerojatno jednokratna avantura u kojoj se na kraju krajeva Lewis i Rice sprdaju i na svoj račun. Većina ovih pjesama brzo hlapi, ali neka im je. Zaljubljeni su.

Kopkajući između redaka otkriti ćete da Jenny ima još puno toga za reći ukoliko se ponovo odluči za album kao što je bio "Rabbit Fur Coat". Johnny će se već tu negdje vrzmati. Biti će joj više nego potreban za sljedeći ozbiljniji iskorak. Više kao stabilan oslonac, nego kao autor.

www.jennyandjohnnymusic.com