Krenimo odmah s dobrom vijesti – Steve Earle je na svom trinaestom autorskom albumu odustao od produkcijskih zahvata koji su prethodnom albumu ''Washington Square Serenade'' pristajali kao testosteron Ivi Josipoviću. Nemam ja ništa protiv ritam mašina, sampleova, loopova i sintića, ali oni nemaju što raditi na kantautorskom folk projektu (ah, ponekad sam sebe iznenadim kako sam otvoren i tolerantan). Čak niti u onom škrtom izdanju koje je samo naglasilo bezidejnost kojom je Earle pristupio snimanju, sa šakom generičkih balada pod rukom čiju je apsolutnu nebitnost pokušao sakriti takvim jeftinim trikom kao što je skretanje pažnje sa samog materijala na kontekst u kojem se sudaraju Staro (Earle i njegova opsjednutost folkom i countryem) i Novo (ti nesretni zvukići proizvedeni modernom tehnologijom).

Loša vijest? Iako je novi album stara škola koliko je to moguće (čak i nosi ime po jednoj pjesmi Earlova idola Hanka Williamsa, kao uostalom i Earlov novi roman – da, da, Earle je Autor), nije ništa manje dosadan od prethodnika. Ovaj put se prduckanje, bliže onom što rade Clapton i slični zombiji nego jedan angažirani i tvrdokorni autor kakav je Earle nekada bio, nije ni pokušalo sakriti – dosta vam je jednom čuti album iza kojega stoji hladna produkcija T-Bonea Burnetta, kako bi shvatili da je ovo samo još jedna poza čovjeka koji je bogat i ispunjeni Autor, a istovremeno i borac za prava manje sretnih.

Dok je u ranim danima kada se još mučio s heroinom i pokušavao postati netko i nešto na sceni Earle barem imao vatru i energiju (posebice na ambicioznom prvijencu ''Guitar Town'') i dok je, nakon što se skinuo s droge, postao angažiran i lucidan kritičar američkog društva (sjajan niz od tri albuma sredinom '90-ih na koji se nadovezuje period dvijetisućitih u kojem je izbacio nekoliko solidnih kopija formule na koju je nabasao), na zadnjim pločama Earle nudi tek zanatstvo.

Uvodna ''Waitin' on the sky'' bezgrešna je country stvar (stvarno jeste, nakon dva slušanja već zauzima poziciju na vašem neuronskom hard disku), problem je samo u tome što smo je čuli već milijun puta. Sljedeću ''Little Emperor'' od potpune dosade ne spašava ni očita činjenica kako ovi ljudi stvarno uživaju u svirci. Ili to možda samo tako zvuči zbog besprijekorne produkcije. Nemam pojma, znam samo da imam osjećaj kako je ovo sve odrađeno bez ikakve ideje osim one o samoj potrebi da se svijetu ponudi novi album kantautora Stevea Earlea.

Sljedeća, ''The Gulf fo Mexico'' po svemu je trebala biti tipični Earlov klasik kakvih je posijao po ovim spomenutim albumima iz prethodnog desetljeća – angažirani tekst o teškom šljakerskom životu, čvrsta i emotivna izvedba - taman da malo podigne jedan prosječan materijal. Međutim, umjesto emotivnosti i čvrstine imamo samo malo irskog štiha, puno monotonije i slojeve ulickanog zvuka.

A malo je što ulickanije od sljedeće iritantne ''Molly-O'' na kojoj se opet hvata Irske, a da ne uspijeva prenijeti ni zrnce duha kakvoga bez problema hvataju ne samo Murphysi ili Molly, već kojega se čak i jedan Boss onako sjajno dohvatio na Seeger Sessions. Sve što ovdje možete čuti je do najsitnijeg detalja izbrušen zvuk, kao stvoren za iskušavanje vašeg novog zvučnog sustava u dnevnom boravku.

I da ne nabrajam dalje, po sličnom scenariju se stvari tako odvijaju do samog kraja. Puno ničega, prikrivenog vrhunskim, hladnim profesionalizmom koji je čak i onim pjesmama iza kojih možda i stoji nekakva ideja oduzeo život, učinivši Earleov inače moćan vokal sterilnim poput kućnog ljubimca Ive Josipovića (osim na ''Every part of me'' gdje konačno pjeva jednu baladu kako spada, eto, da ne ispadne da je sve negativno). Ono, ovo je u principu još jedno Burnettovo zvučno zlodjelo, a tek zatim album folk pjesama priznatog kantautora.

U biti, najbolje je stvar opisao nekakav klinac koji se tek bacio u americanu i koji je na jednom forumu ostavio komentar kako mu je ova ploča bezveze i da je razočaran time što na njoj nema onako dobrih pjesama kao na prethodnoj. A pri tome nije mislio na spomenuto zlodjelo s početka, nego na album obrada Townesa Van Zandta kojega je Earle snimio između. Nadam se da je klinjo skužio u čemu je problem, jer Earle je u svojoj glavi očito jednak, ako ne i bolji, od pokojnog prijatelja.

Na stranu što je produkcijski i izvedbom čak i remek-djela velikog Townesa učinio jedva probabljivima, samo slušanje tih tekstova i uopće originalnosti Van Zandtova izraza jasno vam govori da su neki ljudi jednostavno klasa za sebe. Samo, dok je Townes upamćen kao vječni gubitnik (umjesto kao autor nekih od najvećih ljubavnih pjesama ikada), Earle se izborio za ulogu velikog američkog autora, za što je zaslužnija sreća nego nekakav veliki umjetnički rad.

Čovjek je jednostavno uvijek bio u pravo vrijeme na pravom mjestu, družio se s Townesom, upoznao sve u Nashvilleu, pa se zatim spasio od droge čime je automatski kupio podršku mainstreama koji samo tako puši takve priče, čemu je potvrda i niz biografija čovjeka koji još nije uhvatio ni 60 godina. Upavši u centra zbivanja, Earleu je lako bilo graditi tu personu odmetnika i umjetnika, velikog kroničara društva, a u nju se praktički zacementirao onog trenutka kada je pristao glumiti u serijama Davida Simona. Nakon što je bio najgori dio ''The Wire'', sada je jednako loš u ''Treme'', ali Simon u njemu ionako ne gleda glumca, nego simbol.

I tu dolazimo do glavnog problema. Ako jedan genijalac poput Simona smatra da Earleova životna priča i njegova glazba predstavljaju svojevrsni oslonac u ovom sjebanom svijetu, nije ni čudo da istu priču puše obični ljudi poput vas i mene, pa i sam Earle koji se očito uživio u ulogu modernog Mojsija koji će poneku dušu izvesti iz pustinje svojim pisanjem, pjevanjem, pa čak i glumom. E, pa meni osobno nije problem pušiti stvari koje smrde i biti običan, ali daj mi onda i glazbu za obične. A ne ovaj soundtrack za vožnju golf autićem.

Inače, album se zaključuje pjesmom ''This City'' kojom je Simon zaključio prvu sezone ''Treme''. Tako dobra serija nije zaslužila ovakav patetičan pjesmuljak koji se po ničemu ne uklapa u zvuk New Orleansa (ma kako ne, pa zar ne čuješ te aranžirane puhače koje je na nju nakalemio jednako dosadni čistunac Toussaint?), a njome je Earle samo potvrdio koliki je pozer. Nadam se da će u novoj sezoni koja se upravo počela vrtiti i njega i sina mu Justina, a posebice onog iritantnog umjetnika/očalinka Costella, netko dobro pretući u nekoj četvrti gdje žive stvarni ljudi, a ne ovi poznavatelji ljudskih duša koji danas jedino poznaju vlastitu umišljenu veličinu i mjere sve po tome kako dobro izgledaju u kadru, odnosno koliko im je debel bankovni račun.

I ma kako vjerovali u sebe, opet nikada nisu napisali ovako nešto. Ni nešto ovako. A posebice ne nešto ovako.

www.steveearle.com

www.hbo.com/treme

The New York Times - Freeing a Mentor From His Mythology