Ne znam kakva je situacija danas jer Student nisam odavno slušao, ali to za ovu priču nije ni bitno. U stvari, nije bitan ni slogan 'radio koji nije za svakoga' već činjenica da se svojedobno na Studentu čak izbjegavalo i puštati glazbene želje slušatelja. Nije da je bilo nešto previše slušatelja tog radija, još ih se manje javljalo na telefon i htjelo ići u eter, ali ni njima se želje nisu uslišavale. Klasičan primjer autodestrukcije. Ne mogu se točno sjetiti, ali mislim da je Madunić imao scenu kada je htio pustiti nešto od Ramonesa, netko ga nazvao na telefon i zatražio Ramonese, a on mrtav-hladan izvadio CD iz playera i pustio nešto sasvim osmo. Meni je to bilo zakon.

Kakve veze prethodnih pola kartice ima s novim albumom grupe Rökkurró? Ne baš pretjerane. Činjenica je kako se na pot listi pokušavamo dogovoriti da recenzije pišemo ranije pa da ih na vrijeme šaljemo na lekturu što inače ne radimo iako imamo dobru dušu spremnu za ispravljanje naših pizdarija. No, kako je Žac zadao neke visoke norme (čovjek praktično uvijek ima dvije recenzije napisane) ja sam krenuo u misiju dostizanja istih. Ionako nemam što raditi - Re-Akcija Udruge mladih Orlando je završila, a samim time i moja angažiranost u toj udruzi; oko traženja stana u Zagrebu mogu pomoći samo slanjem dobrih vibracija i biranjem telefonskih brojeva; Svjetsko prvenstvo u košarci nije bilo toliko napeto koliko bi čovjek očekivao da to bude pa mi ostaje samo da gledam sve epizode Dr.Housea po redu (ne s televizije nego s kompa), pomognem koliko mogu oko akcije 'Srđ je naš!' i slušam muziku te pišem o njoj.

Već prošli tjedan sam mislio pisati o novom albumu za No Age koji je zakon, ali koji službeno izlazi za 15-ak dana pa ćemo sačekati malo s recenzijom. Pa sam onda nešto mislio napisati o novim Manicsima koji su sranje, ali nema baš smisla dva tjedna zaredom pisati o lošim albumima bivših heroja (Underworld je prevagnuo nad Manicsima). Sve je mirisalo na to da ću pisati nešto o grupi Grandchildren koju sada već drugi put spominjem da bi mi Draž proslijedio twitter nekog lika koji nas pita zbog čega ne pišemo nešto više o islandskoj sceni. Doduše, on je to nazvao 'islandska shoegaze/post-rock scena', ali ja neću. I kako poput svakog pravog čovjeka koji je zagazio u četvrto desetljeće života (doduše, ne previše, ali ipak jesam) želim dokazati kako se mijenjam i kako sam se sjetio da na Studentu svojedobno nismo ispunjali želje, eto sada promjene - pišem po željama.

Fenomen islandskih bendova je poprilično zanimljiv. Iako su The Sugarcubes, Björk i Gus Gus skrenuli pažnju na glazbu iz ove države, tek su Sigur Rós i Múm svojom pojavom počeli stvarati nešto što se naziva 'islandska scena'. O tome koliko glazba ta dva benda, ali i svih ostalih, ima veze s tradicionalnom glazbom s tog otoka i koliko su svi oni povezani međusobno dovoljno su rekli ljudi koji su snimili film "Screaming Masterpiece" koji bi stvarno trebao biti obavezna lektira svim glazboljupcima. (Ovo je dobro - film, lektira i glazba u istoj rečenici, stvarno me krenulo). Rökkurró se savršeno uklapa u cijelu tu priču. Osnovani su prije pet godina, do sada objavili jedan EP, a ovo im je drugi studijski album. Onim prvim, "það kólnar í kvöld" skrenuli su pažnju na sebe, a "Í aman Heim" tu je pažnju oplemenio i potvrdio kako je riječ o još jednoj grupi na koju treba ozbiljno računati. Prije nego kažem par riječi o samoj glazbi koju možete čuti u ovih 46 minuta treba spomenuti kako je album producirao Alex Somers, životni partner Jónsi þór Birgissona. Možda je zbog toga Jónsi i snimio solo album za razliku od prošlog kojeg je potpisao upravo s Alexom.

"Í aman Heim" će se svidjeti svim onim koji vole Sigur Rós. Dosta toga je slično - atmosfera, lagana glazba, predivan vokal pa čak i euforija, riječ koju uvijek spominjem kada je riječ o ipak najdražim mi Islanđanima. Nakon ove rečenice netko bi mogao pomisliti kako je Rökkurró tek nekakva kopija Sigur Rósa, ali taj sigurno nije gledao već spomenuti "Screaming Masterpiece" i ne želim mu objašnjavati svu moguću sličnost svih islandskih bendova i podneblja u kojem žive. Svi oni koji su imalo bolje upućeni (ili je možda bolje reći 'svi oni koji uopće imaju sluh') uz tu sličnost primjetiti će i mnogobrojne razlike. Rökkurró nisu izmišljali svoj jezik već pjevaju na islandskom, gitarist taj instrument ne svira gudalom, uz gitare dobar dio pjesama nose i drugi instrumenti (klavir prije svega, malo manje harmonika nego bih ja to želio), a umjesto muškog imamo ženski vokal. I to kakav. Hildur Kristín Stefánsdóttir se savršeno uklapa u vilenjačko obitavanje u zemlji gejzira. Njen glas vas od početka do kraja albuma vodi kroz priču ovog benda, a od vas traži samo cjelovito prepuštanje.

Činjenica kako je ovaj album sniman puno drugačije od prvoga ("það kólnar í kvöld" je praktično snimljen u jednom 'take'-u) donio je puno na njegovoj atmosferičnosti. Album je de facto koncipiran kao klasična priča - uvodna i naslovna pjesma uvodi nas u 'drugi svijet' (prijevod naziva "Í aman Heim" bio bi "Drugom svijetu") u koji preko slijedećih pjesama nesmetano i bezbrižno koračamo. Zaplet i vrhunac se događaju u petoj i šestoj pjesmi ("Augun Opnast" i "Sjónarspil") koje od nas zahtjevaju potpuno prepuštanje svim osjetilima, a nakon toga sve ide nekim logičnim slijedom dok nas Rökkurró na samom kraju, u pjesmi "Undir Sama Himni", ne iznenade s muškim vokalom (još uvijek ne znam je li ga otpjevao netko iz benda ili se pak radi o nekom gostu, ali nije ni važno). Takav neočekivani rasplet na neki nam način kaže kako se ne trebamo bojati izaći iz Rökkurró svijeta, odnosno da se nije problem u njega vratiti - dovoljno je samo ponovo pritisnuti 'play'.

Glazba koja nije za svakoga. Kada smo na radijskoj pot listi prvi put pustili Sigur Rós to je stvarno bila glazba koja nije bila za svakoga. U međuvremenu smo se navikli da vilenjaci s Islanda vole radititi dobru glazbu i da tih vilenjaka ima dosta. Ako i među njima postoje obredi inicijacije, Rökkurró su s "Í aman Heim" i to obavili. Na sreću sviju nas.

www.myspace.com/rokkurro
rokkurro.tumblr.com